Svoj osvrt na ovaj pohod napisala je s. Snježana, čije dijelove prenosimo sa ssf.hr.

Nova iskustva
Posjetile smo naše sestre koje već četiri godine žive i djeluju kao misionarke u Ugandi, u mjestu Rwentobo (…) Stići u Afriku i već u zračnoj luci biti dočekana radosnim, iskrenim sestrinskim susretom s našom s. Ivkom i s. Martom, sestrom Kćeri Božje ljubavi, bilo je jedno od prvih lijepih iskustava. Sestre su otpočetka pokazale kako su se već jako dobro uklopile i upoznale svijet u koji su stigle prije četiri godine. Komunikacija s ljudima na parkiralištu, vožnja zakrčenim ulicama Kampale, snalaženje i cjenjkanje na tržnicama – sve su to bile situacije koje su ukazivale na to da su tu već domaće. Nama su to bila neobična iskustva, ali svako na svoj način zanimljivo i vrlo snažno.

Put od zračne luke do sestarske kuće u Rwentobu, koji je trajao gotovo osam sati, bio je sve samo ne dosadan. Već je to bila prilika za prvi doživljaj svakodnevnog života na ulicama Ugande (…) Dolazak u sestarsku kuću, oazu ljepote i mira iz koje sestre svakodnevno djeluju, doista je bio i pravi sestrinski susret. Vidno sretne dočekale su nas s. Elizabeta i s. Urša. Prva noć bila je veliki izazov i avantura za nas, spavanje u krevetu prekrivenom zavjesom, s dozom straha hoćemo li tijekom noći biti meta komaraca ili nekih drugih nepoznatih buha i kukaca. Prvo je jutro u kupaonicama društvo pravio geko, životinjica slična gušteru, koji se tijekom noći ugodno smjestio u ručnik za brisanje. Već drugi dan bile smo spremnije za takva iznenađenja i nepozvane goste. Strahovi su iščezli već nakon druge noći kad smo shvatile da ipak nije tako strašno i nemoguće obraniti se.

Drugi svijet
Svaki novi dan bio je pun intenzivnih doživljaja i obojen cijelim rasponom emocija: od tuge, boli, osjećaja nemoći i neugode do neizmjerne radosti. Obilazak sela u kome sestre žive, mjesta gdje rade i djeluju, posjeti pojedinim obiteljima i upoznavanje s njihovim nedaćama, susreti s djecom i starijima na putu – sve su to bili dragocjeni kamenčići u mozaiku našeg doživljaja Afrike. Naš prolazak kroz selo izazivao je dosta radosti, kako kod najmlađih, tako i kod starijih (…) svaki međusobni susret donosio je toliko radost, iz naše perspektive teško razumljive. Čovjek ne može a da se ne zapita kako netko – tko hoda bos, jede jednom ili možda nijednom u danu, i to nešto što mi ne bismo ni pogledali, ima kućicu od blata s jednom prostorijom, spava na zemljanom podu s nekakvom ili nikakvom prostirkom, ima nesiguran posao, okružen je bolestima, bez struje, vode – može u svom osmijehu zračiti toliko iskrene radosti i topline (…) Pogađalo nas je vidjeti bijedne kućice koje svaka jača kiša može uništiti, vidjeti nemoćne i nepokretne kako leže u kućicama na podu, susresti djecu koja se moraju brinuti sama za sebe ili ovise o baki ili djedu jer su roditelji umrli ili ih ostavili, znati da će dijete dobiti jedan obrok dnevno ili dva ako je među sretnijima, gledati majke koje s djecom na leđima kopaju njive ili djecu ostavljenu na zemlji dok mama završi s kopanjem, svjedočiti tužnom ispraćaju 15-godišnje djevojčice koja je umrla od malarije… No, unatoč tomu, ako ih pozdraviš, priđeš im, uđeš u njihov dom, uputiš koju riječ, zagrljaj ili dodir djetetu, pružiš im bombon, zauzvrat dobiješ nezaboravan osmijeh, poseban sjaj u njihovim očima i vrlo često poklon uz veseli izričaj webare – hvala. Sve ovo nama se činilo prilično nestvarnim, nevjerojatnim, jednostavno drugim svijetom.

Zemlja koja fascinira
Jedan od posebnih dana bio je i posjet našim sestrama franjevkama Kongoankama Splitske provincije koje su prije četiri mjeseca došle u Rwanyenu (…) imale smo priliku posjetiti i sestre Kćeri Božje ljubavi koje djeluju u Rushooki, u svom domu i zdravstvenom centru (…) Prije napuštanja Afrike imale smo priliku prenoćiti i jedan dan provesti u Kampali, glavnom gradu Ugande, zahvaljujući zajednici sestara KBLJ. Njihove sestre Afrikanke primile su nas s puno otvorenosti, topline i želje da nam iskažu koliko smo dobro došle (…) Na kraju mogu samo reći da je Uganda zemlja koja fascinira svim svojim ljepotama i mogućnostima. To je zemlja koja potiče na toliko pitanja, razmišljanja i djelovanja. To je zemlja koja ne bi smjela ostaviti ravnodušnim nikoga. Zahvalne Bogu za naše sestre koje su se odvažile na ovaj iskorak, možemo zajedno s papom Franjom reći kako je dovoljno nositi se sa životom i onim što on sa sobom nosi, živjeti na misijski način najobičnije poslove, među ljudima koje nam Gospodin daje susresti. Upravo to molimo i želimo našim sestrama misionarkama u Rwentobu.

S. Snježana Pavić/ J.P., KT