Bolivija
sri, 08. travnja 2026. 11:35
„Iz perspektive iskustva Crkve, Amazonija je poput laboratorija. Ovdje vidimo što je uistinu potrebno: zajednica, Božja riječ, odgovornost laika. Ono što je godinama uobičajeno u Amazoniji, tek se drugdje počinje događati“, kaže fra Kasper Kaproń koji djeluje u Boliviji.
U intervjuu za misyjne.pl, fra Kasper je govorio o odgovornosti laika, posebnoj ulozi žena, iskustvu amazonske Crkve, geslu Misionarski učenici iz Aparecide i radu na amazonskom obredniku...
Može li Crkva u Boliviji danas funkcionirati bez laika?
U mnogim regijama župa ili misija ne završava s „crkvenim zidinama“, nego se proteže desetcima, ponekad i stotinama kilometara izvan njih. Svećenik posjećuje pojedine zajednice nekoliko puta godišnje, ili čak i rjeđe. Kad bi život Crkve ovisio isključivo o njemu, jednostavno bi prestao. Zato su laici ovdje primarno i svakodnevno lice Crkve. U malim selima ljudi se okupljaju svake nedjelje na Liturgiji riječi. Netko mora otvoriti kapelu, pripremiti oltar, čitati Bibliju, voditi molitvu i pjevanje. To rade lokalni vjeroučitelji i voditelji zajednice, unaprijed osposobljeni za ovu službu. Uče djecu molitvama, pripremaju ih za sakramente i prate obitelji kroz kritične trenutke: bolest, smrt, rođenje djeteta. Crkva je prisutna kroz ljude.
Kad se govori o Crkvi u Južnoj Americi, često se naglašava posebna uloga žena u tamošnjim zajednicama. Ali kakva je ona zapravo?
U mnogim selima žene su srce zajednice: one su vjeroučiteljice, animatorice i moliteljice. Često su to majke i bake koje prenose vjeru baš onako kako su ju i same primile. Uče djecu znaku križa, vode krunicu i pripremaju kapelu za patron. Mnoga djeca prvo susretnu ženu s Biblijom u ruci, a tek kasnije svećenika. Njihov autoritet dolazi iz života, iz njihove prisutnosti u svakodnevnim poslovima ljudi. Bez ovog tihog, vjernog rada, mnoge bi se zajednice odavno urušile.
U Poljskoj se obilježava pastoralna godina pod sloganom Misionarski učenici. Ovaj koncept posuđen je iz dokumenta iz Aparecide (Brazil)…
Vrijedi podsjetiti kako je izraz Misionarski učenik nastao tijekom Pete opće konferencije Latinoameričkih i karipskih biskupskih konferencija u Aparecidi 2007. Glavni urednik završnog dokumenta bio je kard. Jorge Mario Bergoglio, kasnije papa Franjo. Tamo je latinoamerička Crkva izrazila ono što je već živjela: da je svaka krštena osoba i učenik i misionar.
Dokument iz Aparecide nije stvorio novu stvarnost, nego je dao izraz onomu što je postojalo godinama: Crkvi koja ne čeka da ju netko „organizira“, nego se rađa iz vjere običnih ljudi. Vjera nije privatna stvar, niti je zatvorena unutar zidova crkve. Dio je društvenog života: baš kao rad u polju, okupljanje susjeda ili slavlje. U Boliviji mlada osoba, nakon krizme, brzo preuzima odgovornost za druge, pomažući u katehezi, vodeći molitvu i posjećujući bolesne. Ako netko poznaje evanđelje, dijeli ga s djecom. Ako zna moliti, moli s drugima. Ovdje nema jasne podjele između „onih koji su poučeni“ i „onih koji evangeliziraju“. Kada nedostaje svećenik, Crkva ne nestaje, a kada nedostaje teolog, evanđelje ne nestaje. U tom smislu amazonska regija jako nalikuje Crkvi iz ranih stoljeća: ne kao institucija sa složenom strukturom, nego kao mreža odnosa. Tko god susreće Krista, postaje Njegov svjedok u vlastitom okruženju. Ne postoji faza „prvo učenik, zatim misionar“. Oboje se događa istodobno.
Je li to iskustvo vidljivo i u gradskoj župi?
Da, u Ascensiónu de Guarayosu, gdje živi oko 34 000 ljudi, od kojih su većina katolici, postoji jedna župa i jedan svećenik. Svako susjedstvo ima svog voditelja i izvanrednog djelitelja svete pričesti. Posjećuju bolesne, organiziraju molitve i obavještavaju o potrebi ispovijedi ili pomazanja. Katehisti, uglavnom očevi i majke obitelji, pripremaju djecu, mlade i zaručene parove. Za njih to nije toliko „funkcija“ koliko posljedica njihove vjere: vjeruju, dakle služe. Uče i poučavaju druge.
Mnogi dijelovi Amazonije suočavaju se s nedostatkom svećenika, a katolici mjesecima čekaju na sv. misu…
Sakramentalni život amazonskih zajednica potpuno je drugačiji od onog u Europi, ali to ne znači da je duhovno osiromašen. Naprotiv, postoji drugačiji ritam. Euharistija se slavi nekoliko puta godišnje, ponekad samo prigodom patrona. Kad se proširi vijest da dolazi svećenik, cijela se zajednica aktivira te uslijede krštenja, vjenčanja, ispovijedi. Svaki dan ljudi se okupljaju na molitvu, a svake nedjelje dolaze na Liturgiju riječi. Netko čita Sveto pismo, netko drugi vodi pjevanje. Mole za bolesne, za pokojne, za djecu koja su se doselila u grad. U mnogim domovima moli se krunica. Kad netko u zajednici umre, susjedi dolaze na noćno molitveno bdjenje koje može trajati nekoliko dana. Ponekad starija žena koja napamet zna molitve i himne vodi cijelo bdjenje za pokojnika i onda molitve tijekom sprovoda. Mladi pomažu u pripremi kapele, a djeca uče molitve slušajući odrasle. Kada se konačno slavi misa, to je prava radost. Sakrament nije rutina, nego dar koji čeka i priprema cijela zajednica. I istodobno postoji duboka čežnja za euharistijom…
Amazonija se ponekad tretira kao „periferija“ Crkve. Slažete li se s tim gledištem?
Tako izgleda sa svjetske karte, ali iz perspektive iskustva Crkve, to je više laboratorij. Ovdje vidimo što je zaista potrebno: zajednica, Božja riječ, odgovornost laika. Europa sve više doživljava slične probleme s nedostatkom svećenika i raširenim župama. Ono što je godinama uobičajeno u Amazoniji, tek se počinje događati drugdje.
Sudjelujete u razvoju amazonskog obreda mise. Cilj je osigurati da se liturgija slavi u skladu s lokalnom kulturom. Ova tema ponekad izaziva snažne emocije u Crkvi…
Nakon Sinode o Amazoniji bio sam uključen u komisiju koja je pripremala ovaj obred. Prvo je stvoren okvirni dokument, a sada radimo na konkretnim knjigama. Međutim, važno je zapamtiti da Amazonija nije jednolična. Amazonski obred nije zamišljen kao jedinstveni oblik nametnut svima, nego kao prostor u kome lokalne Crkve mogu izraziti svoju vjeru koristeći vlastiti jezik i simboliku.
To je jasno vidljivo u Guarayosu: regija je prilično tradicionalna, s pjesmama na španjolskom, guarayskom, a ponekad čak i latinskom. Istodobno postoje geste, plesovi i način doživljavanja liturgije tipičan za Amazoniju. Inkulturacija nije prekid tradicije, nego susret s kulturom živih ljudi. Ako amazonski obred ima smisla, to je kao odgovor na stvarne potrebe tih zajednica, a ne kao eksperiment odvojen od njihovih života.
J.P., KT