Uganda

Djeca su naša budućnost


Jedan od najmlađih misionara Crkve u Hrvata je don Gabrijel Jukić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, koji trenutačno djeluje u Ugandi.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Don Gabrijel Jukić rođen je 25. rujna 1974. u Žepču. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 2014. u Sarajevu, a u misije je otišao 12. travnja 2016. Prvo je djelovao u Zambiji, a od listopada prošle godine službuje u Ugandi gdje se brzo uklopio u nove misijske tokove.

Župa s 40 000 ljudi

Najprije je pola godine proveo u zajednici s. Vedrane Ljubić u Kampali, glavnom gradu Ugande, gdje je boravio čekajući kraj spore procedure dobivanja dokumenata. „Nakon što sam dobio sve potrebne dokumente, biskup biskupije Kotido Giuseppe Filippi poslao me je u župu Morulem. Tu sam s domaćim svećenicima na župi koja broji oko 40 000 vjernika. Učim plemenski jezik, kulturu i običaje ovih ljudi, a uz to redovito obilazim vanjske postaje – njih 20. Već dijelim sakramente i slavim misu na njihovu plemenskom jeziku“, prenio nam je don Gabrijel na početku razgovora kazavši kako ga je pri prvom susretu s novom misijom iznenadila povezanost mještana s Crkvom.

„Crkva i misa su središte svih zbivanja. Vjera je živa i jaka. Prirodni prirast je nevjerojatno velik. Ovdje se na djecu gleda kao na budućnost, što je jako pozitivno. Oni sami kažu: 'Bit će svega ako bude djece, ako ne bude djece ne treba nam ništa.' Posebno me oduševila njihova organiziranost i silna volja da se djeca školuju. Jako puno ulažu u školovanje djece i mnogo je njih već na studiju u gradovima. Skoro svi se vrate i rade u vrtićima, školama bolnicama i ostalim državnim službama. Ovdje život buja na sve strane, a zajednica se širi veoma brzo. Duhovno se misija razvija i ima veliki broj raznih crkvenih aktivnih grupa koje harmonično djeluju unutar crkvene zajednice. Tu su pjevači, čitači, plesači, karizmatska grupa i tako 10-ak grupa s puno članova“, opisao je misionar koji u svojem radu svjedoči i tužnim sudbinama – teško mu je vidjeti bolesne koji se susreću s problemom nedovoljno razvijenog zdravstva i skupih lijekova.

Na rubu

„Materijalno ljudi žive na rubu dostojanstva. Jednostavno, ne mogu sami. Nema rijeka i za vrijeme sušne sezone koja traje oko sedam mjeseci život i žetva stanu. Tako se čeka nova kišna sezona kako bi se radilo na njivama. Spas je što ljudi ipak drže stoku. To im je dobar izvor prihoda ali ni blizu dovoljan. Pomalo uče raditi izvan poljoprivrede i stočarstva, ali to još nije na razini da bi život funkcionirao normalno“, istaknuo je svećenik koji se osvrnuo i na neke druge običaje naroda među kojim djeluje.

„Ovdje je osim evangelizacije potrebna i nova evangelizacija jer ima i poligamije. Skoro da je normalno da muškarac ima dvije žene. To je veliki kamen spoticanja. Svećenika ovdje jako poštuju. Evanđeoski nauk koji mi naviještamo diljem ove misije, čak i u najudaljenijim selima, prihvaćen je i usvojen bez protivljenja. Zvanja su rijetka upravo što je obiteljski život nešto što se ne može zaobići. Naime, ovdje nema samaca tj. neudanih i neoženjenih. Svi osnivaju bračnu zajednicu kako znaju i mogu. Ali ipak nađe se pokoji izabrani od Boga. Ove godine su zaređena dva đakona u ovoj biskupiji Kotido“, naveo je don Gabrijel.

Otvarati župe

Naš sugovornik ističe kako ima lijepu komunikaciju s lokalnim ljudima u Crkvi i drugdje. „Suradnja s klericima i časnim sestrama je nužna i vrlo važna. Osim što mi učimo od njih oni itekako mogu naučiti od nas misionara. Stvar je u tome što su oni svećenici ili časne sestre ali nisu misionari. To je onaj žar ili svjetlo koje je nadoknadivo za rad u teškim uvjetima“, dodao je misionar čije je djelovanje u Ugandi, kako kaže, usklađeno s radom cijele biskupije i njezinih potreba. „Moj rad će biti usredotočen na zaostala područja odsječena od civilizacije i komunikacije. Tu ću otvarati nove župe i stvarati župne zajednice. Takav rad zahtijeva zdravlje duha i tijela te potpuno poznavanje plemenskog jezika“, rekao je svećenik koji se rado susreće s najmlađima. S njima razgovara o Bogu, a uvijek im nastoji i nekako pomoći.

Pomoći malenima

„Tijekom jedne poslijepodnevne šetnje upoznao sam djevojčicu po imenu Perpetua. Ima 13 godina. Odlično govori engleski, ali ne zna plemenski jezik. Nakon kraćeg razgovora objasnila mi je da dolazi iz drugog plemena. Oba roditelja su joj umrla i bila je kod bake sve do sad, ali i baka je umrla neki dan i došla je u misiju hodajući 50 kilometara jer više joj nema tko dati hranu ni krov. Ionako je služila bolesnu baku i jedva je preživljavala. Sad su je poslali ovamo jer nema joj tko pomoći. Rekli su joj da je došao na misiju bijeli svećenik i da joj on može pomoći. Kad sam sve ispitao, ispostavilo se da je istina. Pitao sam ljude što bi bilo najbolje za nju. Rekli su mi da je pošaljem u internat (boarding school). Tako sam i učinio. S malo novca i dobre volje djevojčica Perpetua sada živi normalnim životom s pogledom u budućnost. Slava Bogu“, posvjedočio je don Gabrijel koji nam je ispričao i zgode iz Limulunge u Zambiji.

„Dok sam boravio na tečaju silozi jezika, susretao sam puno djece. Ispitivalački su me promatrali, a oni slobodniji bi me pozdravljali na engleskom s 'kako ste'. Ja sam im odgovarao na siloziju 'dobro'. Odmah bi se pojavio smiješak na licu. I tako oni slobodniji dobace 'Mukua', što znači 'bijelac'. Jako su bili sretni što bih rekao koju riječ silozi jezika. S vremenom su postali sve slobodniji i čekali bi me na putu kada šećem ili idem u grad. Čak su počeli dolaziti pred crkvu i čekati me. Naravno, ja bih sjeo s njima pod sjenicu i započeo razgovor – malo na silozi jeziku, malo na engleskom, malo 'rukama i nogama'. Kako smo se sve češće družili, družba je bila sve veća“, ispričao nam je misionar dodavši kako većina te djece nisu bili katolici – mnoge su sekte u taj kraj Zambije došle prije Katoličke Crkve. Pazeći da ih ne uvrijedi, on je malenima pomalo tumačio važnost molitve i sakramenata. Mnogi su se zainteresirali te poželjeli dolaziti u crkvu.

Majka Marija

„Puno se djece počelo pojavljivati na misi, a neki su zatražili da uđu u program za krštenje, kao što je to učinila Namatama sa svoje dvije sestre. Dugo me ta djevojčica promatrala i odlučila postati moj 'frend'. Tako su nazvali one koji mole na misi sa mnom. Najzanimljiviji slučaj je bio s djevojčicom koja me jednom čekala da se vratim iz grada. Istrčala je preda me, raširila ruke, nasmijala se i odvažno rekla: 'Oče, želim biti tvoja prijateljica!' Naravno, rekao sam joj da dođe u crkvu slaviti Boga sa mnom, što je ona i učinila te se priključila slavljeničkoj grupi. Djeca su dolazila sve više, a ja sam, hvala Bogu, imao dovoljno čudotvornih medaljica i krunica, ili kako oni kažu 'rozari', koje su mi poslale Marijine sestre iz Hrvatske. 'Moja' djeca su dobila novu zaštitu i radost koju nemaju u sektama, a to je naša majka Marija“, prenio nam je don Gabrijel svoje zambijske dogodovštine izrazivši nadu da će i u Ugandi prikupiti dosta lijepih priča.

Svi koji žele pomoći njegovu djelovanju, mogu za njega moliti, ali i materijalno ga podržati preko ureda Papinskih misijskih djela u Sarajevu i Zagrebu.