Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Na Islandu se Božić liturgijski slavi na dobro nam poznat način, a od sestre Celestine Gavrić, dugogodišnje misionarke u toj otočnoj zemlji, doznat ćemo specifičnosti vremena najradosnijeg blagdana.„U crkvama i kapelama uvijek se postavlja adventski vijenac na dobro vidljivo mjesto. Taj se vijenac na Prvu nedjelju došašća blagoslivlja, a neki svećenici običavaju i to da prije pokajničkog čina jedno dijete zapali svijeću za svaku nedjelju“, dobivamo od naše sugovornice prvi detalj.

Svi na okupu

U prošlim vremenima, prema riječima s. Celestine, vladalo je neizmjerno veliko siromaštvo i dugačka polarna noć se osvjetljavala samo u zajedničkoj velikoj sobi za zajednički rad i čitanje. „Tada je velika radost božićne noći bilo dijeljenje svijeća – svaki član je dobio po jednu i mogao ju je zapaliti i služiti se njome po miloj volji. To je bio svečani čas i veliki znak Božjega dolaska k svome narodu. A ako se nije moglo u crkvu, otac je obitelji čitao evanđelje Spasiteljeva rođenja i mogla je početi obiteljska proslava Božića. Večera božićne noći bila je takva da je ono što bi preostalo bilo za ručak na sam Božić da bi i domaćica mogla malo otpočinuti od teškoga rada i brige. I danas se može čuti riječ: 'Čemu tolika briga, danas se jede što je od sinoć ostalo'“, pripovijeda nam s. Celestina, napominjući kako se tijekom adventa u svim obiteljima peku mali božićni keksi.

„To je kao neki obiteljski obred. U to je uključena ne samo mama nego i tata te najmanja djeca koja već znaju i žele nešto oblikovati. No, osobito je zanimljiv njihov lisnati kruh koji se i danas ručno radi. Obitelji i susjedi se okupe da bi toga dosta napravili, dolično ukrasili i ispravno ispekli, a da ne izgori“, prenosi nam misionarka dašak mirisa iz islandske kuhinje.

Vrijeme dijeljenja

„Kad je 1550. ubijen posljednji od dva katolička biskupa, Islanđani su polako uvođeni u protestantski, tj. luteranski način religijskog ponašanja. Sveta vremena se više ne proživljavaju kao unutarnja priprava na stvarnost blagdana, premda su svi nazivi i dalje ostali. I uvedene su pjesme, čitanja o kojima postoji obilna literatura. U današnje vrijeme, npr. drže se božićni koncerti kroz vrijeme došašća, premda u nekim crkvama (luteranskim) još uvijek radije imaju božićni koncert između Božića i nove godine“, dočarava nam časna sestra prilike na Islandu.

Došašće je također vrijeme velikoga druženja pa se u restoranima, hotelima i svim drugim vrstama ugostiteljskih objekata već od listopada pojedinci i skupine najavljuju kako bi se na vrijeme predbilježili za božićnu gozbu. „U svakoj obitelji je to svečani obiteljski obred kad se vrate kući sa službe Božje kojom je najavljen nastup proslave blagdana, a ona se održava na Badnjak u 18 sati. Islanđani će duboko potreseni komentirati: 'E, kad u crkvi zaori ona pjesma Gle, otvara se nebeski ulaz... ' I zaista, ako se od 17.50 do 19 sati prošećete islandskim naseljem, izgledat će vam da ste došli u neko napušteno mjesto. Sve je mirno i tiho, jer – svi su u crkvi. Misu polnoćku imamo uglavnom u 22 sata, a gdje ima Poljaka, kojima može biti i svećenik na raspolaganju, onda je misa u 24 sata“, kaže nam s. Celestina

Zločesti Djedovi

„Island, kao i druge zemlje sjeverne polutke, ima svoje osobite značajke. Jedna od njih je i to da je ovdje 'domovina' Djeda Mraza. Stoga on ovdje nije znak nevjere, kao (nekoć) kod nas, nego je on neke vrste veza, i to čvrsta i još uvijek živa veza s vremenom pretkršćanske religije Vikinga, koji su, znamo, preci Islanđana. U toj tradiciji originalni Djed Mraz niti je bio jedan niti dobar. To su 13 zločestih i ružnih sinova ružnog zločestog para patuljaka, koji, kao i sva ostala skrivena, nevidljiva bića ove mitologije, žive u stijenama planina. Oni se spuštaju u naselja pogotovo oko blagdana Božića i ljudima nanose štetu, a u tome im obilno pomaže njihov crni spretni i zločesti mačak. A svaki je dobio ime po šteti koju nanosi: Izvaljivač vrata, Kradljivac kobasice, Prolijevač mlijeka, Polizivač tava i rangli…“, upoznaje nas s. Celestina sa starim narodnim vjerovanjima.

Klima kao objašnjenje

Kad se malo upozna klima u ovom dijelu globusa, pojašnjava ona, onda je jasno zašto je neobjavljena vjera stvorila ovakva shvaćanja. „Upravo ovo vrijeme godine oko Božića obilježeno je jakim vjetrovima i nevremenom što obiluju štetama koje stanovnici trpe. A i kasnije, kad su se krstili, ako se na božićnu noć netko usudio uputiti na teški put u crkvu, nikada nije znao što će naći kad se vrati kući“, opisuje misionarka koja će nam još malo približiti priču o čudnovatim bićima iz mašte.

„Sada kad ih je stoljetni hod učinio dobrima, na Islandu uz folklorna i dječja slavlja trinaestorica simbolično silaze s planina iz svoga stijenja u naseljena mjesta. Čak se pokaže na televiziji njihov silazak u sadašnjoj odjeći s jedne od poznatijih planina. To se zbiva 13 dana prije Božića, jer će onda svaku večer jedan od njih staviti djeci u cipele dar, odnosno, zločesta djeca dobiju krumpir. A 7. siječnja je onda isto tako slavlje oproštaja od njih i oni isto tako simbolično odlaze natrag u planine. U islandskom je službeno ime za 6. siječnja „trinaesti“ (þrettándi = čit: thrétaundi), a to znači da tim danom završava božićno vrijeme, pa prema tomu i oni mogu otići. I još je zanimljivo primijetiti da se sav onaj sjaj lampica u kućama i oko njih gasi. Kad se 7. siječnja probudite i pogledate vani, ako ne znate za to sve, pitat ćete se: 'A što se to dogodilo... ?'“, kaže nam na kraju sestra Celestina, uz želje da i naš Božić bude sretan i blagoslovljen.