čet, 17. travnja 2025. 12:44
Vlč. Karlo Prpić, svećenik Požeške biskupije, u misije je otišao još 1990., te ove godine obilježava 35 ljeta misionarskog života. Nacionalnoj upravi Papinskih misijskih djela Republike Hrvatske javio se iz Kameruna i donio dašak tamošnje vjerničke svakodnevice…
Inače, vlč. Karlo rođen je 8. svibnja 1953. u Novoj Kapeli, a za svećenika je zaređen 27. lipnja 1977. Put ga je 2. rujna 1990. odveo u misije. Kamerun je tako postao njegov drugi dom. Od početaka usmjeren je na rad s mladima na području obrazovanja i najviše ga raduje otkrivanje ljepota svećeničkog poziva svima koji pokažu zanimanje za duhovna zvanja.
Skromno ali zdušno
„Ovdje u središtu naše biskupije, u podnožju najvišeg vrhunca obližnjih planina koje skrivaju i nekoliko ugašenih vulkana, još uvijek se nalazi jedna dobro sačuvana kapelica posvećena Našoj Gospi, i koja datira iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Građevinski ili umjetnički nema posebne vrijednosti, ali u sebi čuva nezaboravne uspomene na same početke evangelizacije i uspostavu prve katoličke zajednice u ovom narodu i dijelu zemlje.
Domaćim je vjernicima oduvijek bilo važno navraćati se na ove prostore i tako će neugledna kapelica spontano postati naše prvo pravo hodočasničko mjesto.
Zbog posebnog krajolika gdje se izmjenjuju doline i gorje, odnedavno je okoliš prve misijske postaje prihvaćen, između ostalog, i kao službeno mjesto tzv. velikog biskupijskog križnog puta, 'kalvarije'. Uz skromne nadstrešnice tu je, na sreću, i duboki arteški bunar. I to je uglavnom sva infrastruktura koja je za sada na raspolaganju sve brojnijim hodočasnicima kroz čitavu godinu. Većini je posebno zanimljivo korizmeno razdoblje u pripravi za Uskrs“, započinje svoju priču hrvatski misionar.
Marza…
Dodaje kako oni vjernici koji dolaze izvan gradskih mjesnih župa obično prenoće na otvorenom. „Iako u samoj blizini gradskog središta biskupije, ovaj je hodočasnički prostor još uvijek teško pristupačan većini, a pogotovo onima (naj)mlađima kao i poznije dobi i slabije pokretnoj populaciji. Posebno je teško u dugoj tropskoj kišnoj sezoni kada je 'sveto brdo' gotovo u potpunosti odsječeno od ostatka pokrajine i biskupije. Marza, kako su stari i prije dolaska prvih misionara nazvali ove prostore, navodno znači sveto tlo! Predznak i predosjećaj ili puka slučajnost?
Bilo kako bilo, danas je naša Marza postala prepoznatljiva u vjerničkim krugovima i poradi velikog okupljanja kršćana svake godine tijekom Velikog tjedna.
U ranim jutarnjim satima mnoštvo mladih žena i muškaraca, djece te odraslih počinje ispovijedati svoju vjeru prikladnim molitvama i pohvalama u trajanju od jednog sata. Nakon toga kreće nepregledna procesija, predvođena masivnim križem koga, izmjenjujući se čitavo vrijeme, nose mladići i djevojke prema obližnjem vrhuncu.
Polako i strpljivo sudjeluju u 14 postaja križnog puta. U pravilu sve je već od ranije uhodano i zna se koja skupina vjernika moli i animira određenu postaju. To obično počinje sa svećenicima i gotovo uvijek s biskupom koji nastoji gotovo svake godine 'hodočastiti' sa svojim prvim suradnicima i ostalim vjernicima. Slijede razne molitvene skupine, zajednice, udruženja, karizmatici, mladež, redovnici“, pripovijeda požeški svećenik misionar.
Napor uz veselje
Dalje navodi kako su, u međuvremenu, uspinjući se, svećenici spremni saslušati ispovijedi onih koji to žele ili jednostavno poslušati ih i posavjetovati. „To naporno jutro nikome od nazočnih ne izgleda teško. Osjeća se veselje i zanos, tisuću do dvije nazočnih.
Nezaboravno i dojmljivo događanje, doslovno podnoseći teret dana i žegu, sigurno je blagotvorno i odgojno, prava i živa kateheza, a osobito djeci i mlađim naraštajima.
Živa vjera je duboko duhovna stvarnost, ali se teško može posvjedočiti i prenijeti drugima bez određenih vanjskih, opipljivih i vidljivih znakova u svakodnevnom životu“, poručuje vlč. Karlo.
J.P., KT