Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Don Danko Litrić rođen je 21. srpnja 1942. u Žeževici kod Omiša u Hrvatskoj. Zaređen je 1968., a u misije je pošao 1981. Taj salezijanac djeluje u Ruandi gdje je tijekom svojeg dugog misijskog staža duhovno i materijalno ostavio dubok trag krstivši tisuće, izgradivši brojne crkve, škole i bolnice te pomažući i spašavajući brojne ljude tijekom krvavog ruanđanskog sukoba 1990-ih. Afrika je njegov novi dom, a u domovinu dolazi na tradicionalne ljetne susrete misionara Crkve u Hrvata. Na tom smo ga misijskom događaju susreli i ove godine kada je skupa s još 17 kolega iz 11 zemalja bio u posjetu župama Zagrebačke nadbiskupije gdje je posvjedočio svoj misijski put.

Zašto sam ostao?

„U Ruandu sam došao na poziv našeg vrhovnog poglavara. Javio sam se kad je on pitao tko bi se odlučio poći jer tamo ima puno siromaha, mladih i djece, a nema svećenika. Pozvao nas je na pet godina. I to je vrijeme prošlo, a ja sam još u Ruandi. Kako? Zašto sam ostao? Zato što mi je lijepo. Tamo kao svećenik mogu biti stvarno ono za što sam se odlučio kad sam krenuo u sjemenište. A što mi radimo u Ruandi? Radimo isto što i drugi svećenici, samo u drugim uvjetima, drukčijim nego ovdje“, kazao je don Danko podsjetivši kako misionari u Ruandi prvo žele ljude upoznati s Bogom, a onda im i pomoći u materijalnim prilikama.
 

Bog svakoga ljubi

„Želimo im reći da je svakoga od nas Bog stvorio. Svakoga ljubi – i crne i bijele, i bogate i siromašne. On želi da budemo sretni ovdje na zemlji, a posebno u Njegovu kraljevstvu(…) Tamo gdje je došla Crkva, uz crkvu dolazi i škola kako bi djeca naučila iskoristiti ono što im je Bog dao, upoznati ovaj svijet i znati kako moraju živjeti i koristiti zemlju i druge potencijale od kojih će živjeti. Uz to dolaze i časne sestre koje vrijedno rade brinući se za djecu koja trpe od gladi i poučavajući majke kako se brinuti za djecu…One su tu učiteljice i bolničarke, a tamo jedna medicinska sestra vrijedi više nego ovdje liječnik specijalist“, naveo je salezijanac istaknuvši kako misijski službenici ljudima pokazuju da ih Bog ljubi preko dobrih ljudi koji svojim darovima pomažu misionarsko djelovanje, ali i brojne projekte za narod kojima su misionari poslani.

Stepinčeve moći

Jedan od takvih znakova je i gradnja crkve Marije Pomoćnice u Kigaliju u Ruandi, a don Danko je vodio graditeljski pothvat godinama neumorno prikupljajući sredstva i čineći sve što može kako bi glavni ruanđanski grad dobio dostojan sakralni objekt u sklopu salezijanske ustanove u Kimihururi. Misionar je crkvu podizao zahvaljujući dobrotvorima među kojima su bili brojni Hrvati iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i hrvatske dijaspore, ponajviše iz Hrvatskih katoličkih misija. Crkva je blagoslovljena i posvećena početkom 2018., na blagdan Sv. Ivana Bosca, a za nju je vezana osobitost koju je na poseban način don Danko istaknuo tijekom posjeta i propovijedi na misnom slavlju u Krašiću, rodnoj župi Bl. Alojzija Stepinca.

„Sada sam u misiji gdje imamo školu s više od 1 200 učenika i filijalu s crkvom koju smo blagoslovili ove godine. Sagrađena je najviše darovima Hrvata iz Hrvatske, BiH, Australije, Kanade, Njemačke…, koji su nam slali novce da izgradimo jednu lijepu crkvu u koju stane 1 200 učenika, a ima još mjesta za njihove roditelje. U toj crkvi podignutoj darovima mojih zemljaka odsvakuda u oltar su ugrađene moći Bl. Alojzija Stepinca koje je darovao zagrebački nadbiskup Josip kard. Bozanić, a donijeli su ih moji poglavari. Mnogi kažu da je to najljepša crkva u Kigaliju. Poklopilo se da je to dar za mojih 50 godina svećeništva. Prije sam sagradio dosta crkvi, škola i bolnica, ali nikada ovako lijepu i bogatu crkvu koja će ostati kao hrvatski spomenik jer je najvećim dijelom građena uz pomoć Hrvata“, ispričao je don Danko koji je sretan da preko Stepinčevih moći postoji snažna poveznica Ruande s njegovom domovinom u kojoj je uzljubio Boga te iz nje pošao drugima govoriti o Isusu i njegovoj ljubavi prema čovjeku.
 

Posveta Mariji

„Crkva je sada otvorena čitavog dana. Naši učenici prije početka nastave odu pomoliti se. Za vrijeme odmora odlaze u crkvu, kao i na odlasku iz škole. Uz đake, tu su i vjernici koji svakodnevno mogu doći na misu, moliti i ispovjediti se. Dolaze i drugi vjernici iz grada jer su čuli da je ta filijalna crkva lijepa. Ispod same crkve su prostorije za Caritas, vjeronauk, zbor i druge namjene. Imamo i jednu kapelu koju želimo posvetiti klanjanju. Nakon što je crkva posvećena Mariji Pomoćnici, sada posebno želimo osnovati udrugu Marije Pomoćnice, što je tako lijepo don Bosco u onom vremenu uradio za ljude koji žele živjeti kršćanskim životom uz pomoć BDM“, prenio je don Danko koji ne krije sreću što Katolička Crkva u Africi raste i svakim danom biva bogatija novim vjernicima i duhovnim zvanjima.

Nastaviti za Isusom

„U toj školi ima nas šest salezijanaca. Uz mene je jedan Belgijanac stariji devet godina od mene. Tamo je došao 1954. Tu su i četiri Afrikanca, a jedan od njih se rodio kad sam ja došao u Ruandu i on je sada direktor naše škole. Primio sam ga u sjemenište, bio upravitelj u novicijatu gdje je bio i opet smo zajedno. Evo, mi sadimo i ono što smo započeli i posijali ide dalje. Kad smo ove godine na Veliki četvrtak došli u katedralu kod našeg nadbiskupa, bilo mi je drago vidjeti oko 200 crnih svećenika i samo nas 12 starih bijelih misionara, a 1981. bilo je obratno“, informirao nas je misionar koji unatoč poznoj dobi ne gubi elan – cilj mu je po povratku s odmora u domovini nastaviti s novim pothvatima u Africi.

„Želim biti što korisniji ljudima, a nisam ja sam, nisam sam gradio – nas je šest u zajednici i nastavljamo zajedno naš apostolat za školsku djecu i za drugo“, zaključio je don Danko koji je svjestan da je već u godinama kad ne može raditi kao na početku svojeg puta, ali može poticati mlade koji će nastaviti živjeti i djelovati za Boga.
 

Zahvala Bogu i bliskim ljudima

Nakon 50 godina svećeništva zahvalan je Bogu koji ga je odabrao, ali i roditeljima, susjedima i svojem župniku, koji su bili ljudi vjere. Prema njegovim riječima, veliki je dar biti svećenik te poput Isusa voditi ljude sreći. Osjetio je to i u Hrvatskoj kao svećenik i pučki misionar, a osobito u Africi gdje je narod trebalo, kako je naveo, izvoditi iz duhovnog i materijalnog siromaštva i povezivati ih s Gospodinom. Sretan je da je krstio, kako kaže, velike tisuće, po njegovoj procjeni 20 – 30 000 osoba. „Kad krstimo, obično nas ima više svećenika. No, nikada nisam vodio statistiku. Također je za krštenje trebalo pripremiti mnoge odrasle muževe i žene koji svjesno nakon tri do četiri godine pripreme žele se odreći đavla i svih zala i slijediti Isusa“, kazao nam je misionar koji je sretan što je i ove godine mogao sudjelovati na 30. Susretu misionara Crkve u Hrvata kroz razgovore s kolegama, ali i svećenstvom i vjernicima u hrvatskim krajevima gdje, kako ističe, ima vjere što mu daje snagu u njegovu poslanju.