Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

S. Liberija Filipović, članica Družbe Služavki Malog Isusa, početkom 2014. zajedno se sa susestrom s. Anom Uložnik otisnula na putovanje života – u misije na Haiti, najprije u prijestolnicu Port-au-Prince, a potom u Petite Goave.

S odmakom od devet godina pričala nam je o ostvarenju ovoga sna.

Najzad misije!
S. Liberija rodom je iz župe Poljaci kod Brčkog, iz sela Jagodnjak.Misije su, kako kaže, bile njezina životna želja otkad je postala redovnicom. „Kad sam mojim poglavaricama rekla tu želju, odmah na početku mog redovničkog života, mene je poglavarica kao u misije poslala u Kanadu. Ja sam se malo čudila tomu: zamišljala sam da su misije samo tamo gdje je puka sirotinja, jer to je bila moja želja – da idem među sirotinju. Ipak, i tamo sam ja imala svoje misijsko poslanje među našim ljudima koji su se odselili, i to je bila možda, na jedan određeni način, priprema za ove misije. S tim iskustvom ja sam danas prezadovoljna u misijama i mislim da mi to puno pomaže“, posvjedočila je misionarka koja je u Kanadi provela punih devet godina.

Prisjetila se tako i svojih početaka u najsiromašnijoj zemlji zapadne hemisfere. „Kad sam došla na Haiti i kad sam se susrela s velikim siromaštvom – unatoč okolnostima, to je bilo ispunjenje moje želje. To je ono što sam tražila i željela i tako se i danas osjećam, i to ne jenjava. Nitko od misionara ni ne pomišlja na povratak. Ma koliko dajemo – puno više dobivamo, i na duhovnom planu i na ispunjenju želja“, potvrdila je redovnica Filipović.

Uz one s margine
Kako je nažalost općepoznato – potrebe na Haitiju su velike i teško je, kako s. Liberija kaže, izdvojiti koja je veća. Naime, misionarke ondje vode Azil (kuću za siromašne) u komu brinu da njegovi korisnici imaju život dostojan čovjeka. Trenutno ih je ondje 20-ak, dok ih je prije pandemije koronavirusa bilo 35. Međutim, stvari su se promijenile… „Kako su to ljudi koji ne mogu stalno biti na jednom mjestu, zatvoreni, onda smo morali donijeti odluku: tko ostaje u Azilu, ne može izlaziti, a tko ne može bez izlaska van – može ići, ali se ne može vratiti. A sve u cilju da ih sačuvamo, da se ne razbole. Neki su se odlučili na izlazak“, objasnila je misionarka.

Također, uz to svakodnevno na ručku primaju drugih 60-ak osoba koje doslovno žive na ulici. „Jelovnik je jednostavan i skroman: riža, pura, grah. Grah se ne pravi kao kod nas – na čorbu, nego ga se stavi malo u rižu kako bi promijenila boju i to njima puno znači, taj okus. Kada su pura i grah – tada se napravi umak od graha koji se prelije preko. To je uglavnom njihova hrana. Ako se može kuhana banana tome još dodati – to je super. Ali to već prelazi u luksuz“, skromno će s. Liberija.

Volonteri će biti dobro došli
Budući da je kod naših misionarki u tijeku izgradnja sestarske kuće, kazala nam je kako kod njih stvari stoje, i zašto se u to ne uključuju tamošnji stanovnici, što bi se kod nas reklo „na mobu“. „Uzeli smo građevinsku tvrtku jer tamo je to tako: ako jedna osoba počne nešto raditi i možda nisi zadovoljan njezinim radom i kažeš 'dosta više' – nitko drugi neće nastaviti. Zato smo mi uzeli tvrtku koja gradi župnu crkvu jer župnik ima pozitivno iskustvo, kao i nadbiskupija“, kaže misionarka.

Zanimalo nas je i kakvo je njihovo iskustvo s volonterima budući da se danas nerijetko može čuti i vidjeti kako su mladi ljudi spremni otići i svoje vrijeme darovati za veće dobro. „Mi osobno nismo imale iskustvo volontera da rade kod nas i za nas jer ih još uvijek nemamo gdje smjestiti, ali poznajemo puno volontera, osobito Talijana i Amerikanaca koji su radili u drugim centrima i iskustvo je jako pozitivno. Općenito smo otvorene za volontere, i to zaista želimo. Jer mnogi volonteri kada dođu i vide taj apostolat, kad vide te ljude kako su siromašni, a kako su radosni, oni se napune tom energijom i ponesu sa sobom i onda su pozitivni“, govori s. Liberija, na što pitamo: „Hoćete li primati i nas iz BiH i Hrvatske?“ – „Ma kako ne, tebe prvu“, odvratila je uz osmijeh ova redovnica koju prati posebna blagost i toplina.

No, dodala je i to da kada volonteri dođu – mora se paziti i na sigurnosnu situaciju, a one već znaju u koja doba ne treba izlaziti van.

Oni koji ne dijele od suviška
Budući da je prošlih godina prilično turbulentno na Haitiju, sestra nam je kazala kako se u Petite Goaveu najčešće najave prosvjedi i tada se ne preporučuje izlaziti. „To je jedno malo mjesto, svi se međusobno znamo. Ali znaju nekad zalutati bande ili se neke stranke između sebe sukobe. Ali nas ti isti koji 'organiziraju' sukob upozore da ne izlazimo. Tako da smo na neki način zaštićene. Oni stalno ističu koliko mi dobra radimo narodu – mi same ne vidimo da činimo toliko dobro, koliko oni to naglašavaju. Njima je to najzanimljivije i oni ne mogu shvatiti: bijele sestre, došle iz Europe gdje sve imaju, gdje je sve sređeno i prihvatile našu sirotinju koju smo mi odbili i odbacili i one njima služe – jer na Haitiju sirotinja služi bogatašima“, istaknula je misionarka.

Isto tako, kada je riječ o pomoći lokalnog stanovništva, njihovoj brizi za siromašne, kaže kako imaju pozitivno iskustvo. „Kako radimo sa siromašnima, često se dogodi da ljudi donesu vreću riže, bidon ulja, šećera, nešto od hrane ili dođu pitati što je najpotrebnije. I to nisu 'bogataši', nego primjerice ljudi koji imaju neku rodbinu, tetku u Americi koja pošalje 100 dolara i on će od tih novaca kupiti vreću riže i donijeti nama za Azil. Oni su stvarno u tome, znaju dijeliti što imaju, a nemaju puno“, ponosna na svoje Haićane posvjedočila je redovnica.

„Recimo mi kad smo iz Port-au-Princea došle u Petit Goave 2019., u tom adventu pred Božić, samo jedan smo ručak kuhale u Azilu – drugo su sve ljudi ili donosili kuhani ručak ili dođu, donesu sve i skuhaju. Onda je došla korona i to smo morali prekinuti: rekle smo da ne primamo ništa izvana, nego tko može, neka donese 'suhu hranu', pa će to osoblje koje je u Azilu skuhati. Jako su spremni pomoći. Isto tako, znaju doći i ostaviti nešto novaca. Kad smo tek došle, znali su ostaviti siromasima u Azilu po 10, 25, 50 gurda. A onda, muški, šta će drugo nego prvo otići kupiti nekog alkohola i popiti, a kada popiju, malo i nereda čine. Tako da smo mi rekle tim koji im daju, da to više ne rade, umjesto toga da novac ostave u zajedničku kasu iz koje imamo za njihovo liječenje, hranu, higijenu i ostale njihove potrebe. I oni su vidjeli veliku promjenu u Azilu glede okoliša i čistoće te su to velikodušno prihvatili, pa kada daju, kažu da se to namijeni za što je najpotrebnije. Tako da zaista im se divimo.

Također i protestantski pastori znaju napraviti akciju u crkvi i dođu svi u Azil pomoći. Mladi isto znaju doći počešljati ih, okupati“, nizala je pozitivne promjere haićanskog naroda naša misionarka.

Inače, u njihovu Azilu smješteni su i muškarci i žene, u jednoj sobi jedni, u drugoj drugi. „Glede dobne strukture – ni oni sami ne znaju kad su rođeni. Imamo jednog dječaka koji je odmah po rođenju tu došao. Mi smo ga našle kad je imao 10-ak godina i jednu mlađu djevojku, ali ni jedno ni drugo ne govore, no razumiju sve. Tu su dakle i osobe s poteškoćama i fizičkim i mentalnim, ali najčešće slijepi i gluhi. Ima jedan što kaže: 'Joj kako ste lijepe', a time želi reći 'kako ste dobre', onda kažemo 'Kako možeš reći da smo lijepe kad ne vidiš'“, simpatično nam je ispričala s. Liberija koja je, očito, sa susestrom Uložnik u njihovu srcu uistinu lijepa od dobrote koju čine za narod Haitija. 

Na primjeru života misionarke Filipović uvjerili smo se kako želje i snovi uistinu nemaju rok trajanja, samo se ne treba umoriti vjerovati u njih i gajiti nadu, a tko se pouzda u Boga – nada mu je vodilja.