Piše: don Jakoslav Banić/KT

Srdačan pozdrav iz daleke Ugande Misijskoj središnjici u Sarajevu, svim dragim djelatnicima PMD-a u BiH na čelu s mons. Lukom Tunjićem, te također veliki pozdrav svim čitateljima Katoličkog tjednika, i rubrike Zov misija.

Kad pustinja procvate…

Nakon što sam došao i smjestio se u svojoj Biskupiji Moroto, evo da napišem nekoliko riječi o svom misijskom području za sve one koji prate misijsko djelovanje nas misionara Crkve u Hrvata.

Biskupija Moroto nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Ugande, na samoj granici s Kenijom. Na području biskupije živi oko pola milijuna katolika u 11 župa o kojima vodi brigu 30 svećenika, većinom misionara. Moroto je jedan od najsiromašnijih dijelova Ugande u kome žive stanovnici plemena Karamajon koje je društvo marginaliziralo, i žive na rubu siromaštva.

Prvi dojam ovog područja jest da je to siromašan i jako zapušten kraj. Stanovnici većinom preživljavaju od skromne poljoprivrede (ovisno o kiši) i stočarstva. Ako dođete u sušnom razdoblju – koje na ovom području traje više od devet mjeseci – steknete dojam, s obzirom na druge dijelove Ugande, osobito uz rijeku Nil i druga vodna područja, da ste došli u pustinjski kraj. Nema ovdje stabala banana, manga i drugog voća, pretežno rastu stabla akacije (trna). I ono malo šume što posjeduje ovaj kraj stanovnici pretvaraju u ugljen koga prodaju.

Postoji, ja bih rekao fenomen (čudo prirode), Moroto kada za prvih kiša cijelo ovo sušno područje pozeleni, sve procvate i tako mjesec dana dok traje prva kišna sezona. Nakon toga sve se to ponovno pretvara u pustiju i stječe se dojam kao da ste se preselili na neko drugo područje.

Opipljivo siromaštvo

U ovom kraju nećete pronaći puno stambenih objekata izgrađenih od opeke i blokova, većinom su to male kućice kružnog oblika od blata i šiblja prekrivene travom. Nekoliko  takvih kućica sačinjava jedno selo koje je ograđeno drvenom ogradom i trnjem zbog sigurnosti od pljačke koja je ovdje česta. Nažalost, siromaštvo i glad ljude tjeraju na različite načine krađe u kojoj često stradaju ljudski životi.

Narod je jako privržen Crkvi i misionarima jer znaju da s misionarima u njihove sredine ne dolazi samo vjera, već i bolji život što uključuje dječje vrtiće, škole, dispanzere… Sve ono što je potrebno da ove ljude podigne iz tjelesnog siromaštva koje je opipljivo i vidljivo. Čini mi se da je ponekad lakše pomagati ovo siromaštvo od onog drugog siromaštva koje je ovdje itekako prisutno – ono duhovno. Tu misionari postaju roditelji, braća, prijatelji, svakodnevna utjeha. I kada mislite da ste uspjeli, često se sve vraća na početak. Na pitanje jeste li poželjeli odustati, kolege misionari mi znaju odgovoriti – nije to naše, nego Božje, ako On odustane, onda ćemo i mi, a on još nije odustao, tako da odgovor znaš.

Neopisivo

Trenutno se nalazim u biskupiji gdje učim domaći jezik, a u slobodno vrijeme obilazim biskupiju s misionarima, upoznajem ovaj kraj i potrebe ovog dijela misija, odlazim u centar sestara Misionarki Ljubavi gdje pomažem koliko je u mojoj moći u ovim trenutcima zahvaljujući darovima koje sam dobio u domovini.

Ovih dana obišli smo i područje KopooeAcerergdje biskup želi da osnujemo novu misiju. Riječima se nemože opisati radost stanovništva kad smo im, obilazeći zemljište nove misije, priopćili tu vijest. Naposeban način tome su se obradovale žene, majke, kojima je Crkva – zbog specifičnosti njihova života u ovom kraju i problematici koja poglavitopogađa njih – njihova najveća utjeha i obrana. O radosti djece neću niti govoriti jer je jednostavno neopisivo.

I na kraju, na putu prema jednoj od misijskih postaja naišli smo na jedan veliki plavi križ koji je podignut na mjestu gdje je 10. kolovoza 1981. ubijena sestra kombonijanka s. Liliana Rivetta. Zašto ovo spominjem? – Na tom području koje je tih godina bilo jako opasno za prolazak zbog pljački i razbojništava, nakon smrti sestre, gdje je podignut križ u znak sjećanja na nju, danas se uz tu cestu, oko tog križa izgradilo cijelo jedno malo selo u kome nas ljudi dočekuju radosnih lica, sretni zbog križa koji se tu nalazi i koji ih čuva.

Žrtva s. Liliane, ma u kakvim god ona okolnostima preminula, nije bila uzaludna. Božja se ljubav očituje na mnoge načine, nama puno puta neshvatljive.

Uz izraze zahvalnosti za sve dobro što činite za nas misionare, veliko „Alahara da dan“ („Hvala svima vama“). Molite za nas misionare da budemo vaše ruke i noge, vaša prisutnost i svjedočanstvo Onog koga smo ponijeli iz vjere svog naroda, da ga s još većim žarom darujemo od Crkve povjerenoj nam braći i sestrama gdje sada djelujemo. U tom duhu od srca čestitam svetkovinu Uskrsnuća Gospodinova. Neka nas uskrsna vjera uvijek jača i hrabri.

Radosni pozdrav u Gospodinu.