Piše: s. Vedrana Ljubić, FDC/KT

Na blagdan Sv. Male Terezije, zaštitnice misija, želim podijeliti radost s vama – početak misijskog mjeseca. Bogu hvala, put za novu misiju je otvoren, ostaje na nama koliko ćemo biti raspoložene za nove izazove... Ovih dana smo na istoku Ugande u Biskupiji Soroti posjetile biskupa Josepha Ecirua Oliacha. Razgovor je bio zanimljiv i koristan. Biskup nam je rekao kako u njegovoj biskupiji nema redovnika osim bijelih otaca koji se ne smatraju redovnicima, a uz to djeluju samo dvije ženske redovničke zajednice... 

Crkva su ljudi, a ne zgrada
Nama su ponuđene tri misije, jedna je blizu grada koju nismo prihvatile, rekli smo – tu će se uvijek naći oni koji će lako prihvatiti tu misiju. Druga ima puno onoga što druge nemaju. Mi smo se odlučile zaAterai koja još pripada Olilim župi, ali u studenom će postati samostalnom župom. Mons. Joseph objavio je otvaranje 15 novih župa jer, kako kaže, ima mjesta, filijala gdje ljudi vide svećenika jednom godišnje, te umiru bez sakramenata. Pozvao je franjevce konventualce iz Poljske i nas u tu misiju, a još nam nije poznato jesu li se franjevci odazvali.

Aterai će postati župa, doduše bez crkve i župnoga stana, ali kao što je biskup rekao, „crkva su ljudi, a ne zgrada“, a gdje će se Božja služba vršiti – župljani će s novim župnikom graditi što im treba. Budući župnik mladi je svećenik, zaređen prije pet godina, pun entuzijazma, bez straha početi od nule...

Pustite dječicu u školu...
U Aterai smo išle: s. Alaide, s. Tereza, s. Bogdana i ja s fr. Gonzagom, kancelarom biskupije. Tamo su nas čekali lokalni lideri, jasno, blizu njihove siromašne crkve. Kako je ta crkva siromašna, tako su siromašni i tamošnji stanovnici.

Tu žive dva plemena – Ateso i Karamojong koja su do prije nekoliko godina međusobno bila neprijateljski raspoložena. Krali su krave i međusobno se ubijali. Sada je Karamojong pleme razoružano... Jako su primitivni, bit će ih teško nagovoriti da djecu šalju u školu, no to nije bilo lako ni našoj utemeljiteljici Majci Franciski u Sarajevu... Koliko znamo, nije joj bilo lako ni izgraditi samostan, crkvu, školu, ali i to je bilo „lakše“ negoli nagovoriti roditelje da šalju svoju djecu u školu, poglavito djevojčice.

S time ćemo se mi ovdje susresti, ali, uz Božju pomoć, nadam se kako će vremenom i ovdje roditelji shvatiti da je škola potrebna i za njihovu djecu. Nama se sestrama valja utjecati u molitve prijatelja i dobročinitelja misija, a snaga Duha Svetoga će sve to voditi.

Uzdaju se u pomoć
U razgovoru s ljudima rekli su nam kako im je jako drago jer smo se odlučile za Aterai. Od nas očekuju da ćemo biti s njima i pomoći im u školstvu, pomoći ženama, mladima i po mogućnosti osigurati im zdravstvenu uslugu.

Kupit ćemo zemlju tako da bude na naše ime, što je jako važno. Najprije ju moramo ograditi, izbušiti najmanje dva bunara – za samostan i projekte.

Na našu radost, jutros čitam poruku budućeg župnika kako su državne vlasti imale sastanak te da će raditi na izgradnji puta do Ateraija kako bismo mogli prevući materijal za gradnju. Država je asfaltirala put od Sorotija do Morotoa, što je velika prednost za nas. S glavnog puta do misije su otprilike tri-četiri kilometra. Put je jako loš, tamo sam vozila i moji su suputnici izišli iz automobila i pješice mi pokazivali kamo se kretati. Od Kampale, gdje ja živim, do Ateraija su 404 kilometra...

Mislim kako sam vam „dala sliku“ naše misije. Molimo za vas i sve one koji će doprinijeti da se naš plan realizira u korist ovog siromašnog naroda. Bilo blagoslovljeno!