Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Gaetano Errico rođen je 19. listopada 1791. u Secondiglianu, malom selu u blizini Napulja, kao drugo od devetoro djece Pasqualea i Marije. Njegov je otac upravljao malom tvornicom tjestenine, a majka mu je radila kao tkalja. U svom je kraju odmalena bio znan kao dobro i poslušno dijete koje je ocu pomagalo u proizvodnji tjestenine i zarana dijelilo duboku vjeru svojih roditelja.

Pješke do sjemeništa

U dobi od 14 godina osjetio je poziv za svećeništvo. Mnoge kongregacije njegova vremena prihvaćale su mlade ljude u ranijoj dobi nego što je to danas slučaj. Međutim, zbog njegovih godina odbili su ga kapucini i redemptoristi, što je bio njegov prvi izbor. No, sa 16 godina uputio je svoju prijavu Nadbiskupijskom sjemeništu u Napulju i ona je prihvaćena. Tako je pobožni mladić od svoje biskupije u siječnju 1808. dobio kleričko odijelo i započeo studije. No, skromni prihodi njegove obitelji nisu mu dopuštali življenje u sjemeništu pa se za svoje školovanje morao žrtvovati. Svakodnevno je do sjemeništa pješačio osam kilometara pa nakon nastave opet isto toliko vraćajući se kući.

Tijekom godina formacije u sjemeništu dobro je napredovao i njegov nauk, a pritom je njegovao duboku vjeru i nikada nije propuštao svetu misu i pričest. Kako je tijekom školovanja stanovao u roditeljskoj kući, poslije nastave im je pomagao koliko god je mogao. Njegovi su ga suseljani zapamtili po marljivosti kojom je ispunjao dane naukovanja za svećeništvo, ali i po posjećivanju bolesnika te poticanju djece na pohađanje vjeronauka, što mu nije bilo teško činiti ni nedjeljom.

Četiri načela

Za svećenika je zaređen 23. rujna 1815. po rukama kardinala Ruffa Scille, a ubrzo nakon toga dodijeljena mu je dužnost učitelja. Tijekom idućih 20 godina poučavao je svoje učenike s primjernom predanošću. Povjereni njegovoj skrbi njegovi su đaci primali sve elemente dobre naobrazbe i duhovne formacije. S osobitom pozornošću i snažnim žarom prenosio im je načela kršćanske doktrine i moralne vrijednosti. Uz tu je dužnost s posebnom predanošću služio u pastoralu župne crkve sv. Kuzme i Damjana.

Njegovu službu obilježavala su četiri osnovna načela: naviještanje Riječi, služba pomirenja, materijalna i duhovna pomoć bolesnima te nesebična ljubav. Svako od navedenih načela vodilo je Gaetana putom na kojem je svima propovijedao i osvješćivao ih da u Bogu imaju Oca koji ih voli.

Životna prekretnica

Svake je godine putovao u Pagani, u Salerno, gdje je provodio svoje godišnje duhovne vježbe u kući redemptorista. Godine 1818. tijekom molitve doživio je nesvakidašnje iskustvo koje mu je zauvijek promijenilo život. U viziji mu se ukazao sveti Alfonz Liguori i priopćio mu kako Bog želi da osnuje novu kongregaciju. Nadalje, kao znak te njegove želje podigao je crkvu u svojem rodnom selu u čast Gospe Žalosne. S tom vizijom Gospe u mislima o. Gaetano je bio siguran da će uspjeti ostvariti željeno.

Isprva su stanovnici Secondigliana s radošću pozdravili vijesti da Bog u njihovu malom mjestu želi crkvu posvećenu Žalosnoj Isusovoj Majci. Međutim, ljudska je slabost uvijek prisutna pa su neki bili protiv toga. Iako je broj takvih bio malen, njihova ljubomora i nepovjerenje otežavali su ostvarenje Gaetanova cilja.

No, usprkos problemima, predani svećenik podigao je crkvu koja je blagoslovljena 9. prosinca 1830., a kad je sakralno zdanje bilo gotovo potpuno uređeno, o. Errico je započeo s gradnjom konstrukcije kuće koja će poslužiti kao prvi dom budućoj kongregaciji. Izgradivši kuću, nastanio se u njoj s jednim laikom koji je održavao novopodignutu crkvu.

Od tih skromnih početaka nastavio je djelovati dočekujući svećenike koji su se dolazili tu odmarati, a sve u nadi da će ih potaknuti da se posvete misijama i životu vjere.

Tražiti grješnike

Po završetku crkve i kuće o. Gaetano naručio je od poznatog napuljskog kipara Francesca Verzelle da izradi lik Gospe Žalosne. Upućeni kažu da je čuveni umjetnik svoje djelo morao ponoviti nekoliko puta. Vizija tuge na njezinu licu bila je jasna slika u mislima o. Gaetana, a najzad ju je i kipar uspio dočarati pa je svećenik rekao: „To je to!“

Tako je u malo talijansko selo u svibnju 1835. stigao kip koji je od tada privukao brojne hodočasnike te je Secondigliano postalo omiljeno odredište molitelja iz svih krajeva Italije i svijeta, a Žalosnoj Gospi i svetom Gaetanu pripisuju se mnoga čudesa.
Sljedeće godine o. Errico ponovno je otišao na duhovne vježbe u Pagani gdje mu je Bog otkrio da kongregacija koju će utemeljiti mora biti posvećena Srcu Isusovu i Marijinu.
Svećenik je u sebi već nosio trajnu odanost Svetim Srcima, a sada je postao još vatreniji u promicanju te ljubavi kroz sve svoje apostolske i misionarske aktivnosti. Njegova zaljubljenost u Sveta Srca poticala ga je da neumorno i neprestano traži grješnike i pomaže im da se vrate Bogu. Vođen žarom svojeg Bogu posvećena srca, tragao je i za najranjivijima u društvu – bolesnima, ljudima izloženim raznim opasnostima, napuštenim i duhovno zapuštenim osobama. Želio je da svatko osjeti dodir Oca koji ljubi sve ljude i uvijek je spor na srdžbu i spreman oprostiti.

Nova družba

Odobrenje za osnivanje nove kongregacije i njezin statut dobio je 14. ožujka 1836., a u listopadu iste godine otvorio je novicijat s osam novaka. Papinsko odobrenje tražio je u svibnju 1838., a nedugo nakon toga, 30. lipnja, crkvene vlasti izdale su dekret. U cilju jačanja nove družbe, tražio je i kraljevsko odobrenje koje je dobio 13. svibnja 1840., a u travnju 1846. otišao je u Rim kako bi zatražio konačno odobrenje.

Kongregacija je rasla – povećavao se i broj članova i broj kuća koje su otvarane u južnoj Italiji. Blaženi Pio IX. izdao je7. kolovoza 1846. apostolsko pismo odobrenja, a o. Gaetano je jednoglasno izabran za prvoga poglavara.

Tajna svetosti

Taj uzorni trudbenik na njivi Gospodnjoj bio je, zabilježili su upućeni, istinski Božji čovjek, čovjek s misijom i neugasivom ljubavlju prema Isusu i Mariji, dok je prva tajna njegove svetosti molitva. Utočište i snagu nalazio je moleći uvijek na koljenima u maloj sobi kuće u Secondiglianu, gdje su na podu ostali tragovi njegova klečanja. Do svetosti ga je vodila i pokora. Često je jeo samo kruh i pio vodu kako bi svoje jelo dao siromašnima. Dio njegove pokore bilo je i samobičevanje što je ponizno prinosio Isusu za brojne grijehe koji su ranili njegovo srce. Nikada nije bio preumoran za putovanja, propovijedanje, ohrabrivanje onih koji trebaju upoznati Boga, a ostao je zapamćen i kao predan i omiljen ispovjednik, uvijek spreman saslušati one pod teretom grijeha. Njegova ugodna i brižna nazočnost podsjećala je ljude na sve vrste ljubavi Boga Oca, što je mnoge u selima i gradovima navelo da ga zovu svetcem. Preminuo je 29. listopada 1860. u 69. godini života. Posljednja oporuka njegovim misionarima bila je: „Ljubite jedan drugog i do u tančine se pridržavajte naših Pravila.“

Važnost ispovijedi

Blaženim ga je 14. travnja 2002. proglasio papa Ivan Pavao II. koji je tada u prigodnoj homiliji, između ostaloga, kazao kako je u dobu obilježenom dubokim političkim i socijalnim promjenama, u opreci s duhovnom rigoroznošću jansenista, Gaetano Errico propovijedao veličinu milosti Boga koji uvijek poziva na obraćenje one što žive pod dominacijom zla i grijeha. „Istinski mučenik ispovjedaonice, novi blaženik provodio je cijele dane dajući najbolje od sebe u primanju i slušanju penitenata (pokornika). Svojim nas primjerom poziva ponovno otkriti vrijednosti i važnost sakramenta ispovijedi kroz koju Bog tako velikodušno daje oprost i pokazuje očinsku nježnost prema slabašnoj djeci“, kazao je tom prigodom papa Ivan Pavao II.

Četrnaest godina kasnije, 12. listopada 2008., papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim također istaknuvši kako se novi svetac upisao među izvanredne svećeničke likove koji su neumorno ispovjedaonicu činili mjestom dijeljenja Božje milosti, pomaganjem ljudima da pronađu same sebe, borbe protiv grijeha i napretka na putu duhovnog života. Tom je prigodom naglasio i to kako su ulica i ispovjedaonica bile povlaštena mjesta djelovanja novoga svetca koji je postao stručnjak u „znanosti“ praštanja i nastojao to prenijeti na svoje učenike.
Spomenimo i da misionari Srca Isusova i Marijina uspješno djeluju i danas u Europi, Južnoj i Sjevernoj Americi, Africi i Aziji, slijedeći put vjere, ljubavi i milosrđa svojega utemeljitelja.