Fra Rafael Lipovac (1925. – 2015.)

Svijetao trag od Petrićevca do Afrike


Podsjećamo na životni i misionarski put pokojnog fra Rafaela Lipovca, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji je unutar svoje zajednice vršio brojne odgovorne službe i 18 godina proveo u Obali Bjelokosti.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Fra Rafael Lipovac rođen je 13. ožujka 1925. u Budžaku (župa Petrićevac, Banja Luka) u brojnoj obitelji od 12 djece Rafaela i Janje, rođ. Škarica. Roditelji su mu na krštenju dali ime Franjo. Osnovnu je školu pohađao u Budžaku u školi sestara Klanjateljica Krvi Kristove u samostanu Nazaret i u samostanu otaca trapista Marija Zvijezda gdje se, kažu upućeni, odlučio za svećeničko zvanje, te je srednju osmogodišnju školu završio u Visokom.

Kamen temeljac vjere

„Moja me je rodna kuća zarana naučila i obvezala na kršćanski i molitveni život. Svake nedjelje i blagdana išli smo na sv. misu. U svibnju na svibanjske pobožnosti. Postili smo petkom bez mesa i cijelu korizmu bez ikakve masnoće, kako je to već bio običaj u to vrijeme. Svaki smo dan molili večernju molitvu s krunicom, litanijama i preporukama. Jutarnja je molitva bila nešto kraća. Imao sam, Bogu hvala, dobre i pobožne roditelje“, zabilježio je fra Rafael u svojoj knjizi U afričkim misijama. Za redovničko, svećeničko i misionarsko zvanje, kako je nadalje u istoj knjizi otkrio, nije imao neko posebno duhovno vodstvo – zvanja su se rađala i dozrijevala sama od sebe, u redovitom kršćanskom življenju koje je bilo prisutno u obitelji, selu, školi i sjemeništu. Na putu prema Bogu imao se u koga ugledati – majka mu je bila članicom Marijine kongregacije, otac je uvijek bio na usluzi Crkvi, njegov je zaselak Lipovac već tada rodio svojih svećenika i redovnika. Duhovni stalež odabrala su i njegova četiri stričevića – fratri Franjo i Zvonko te časna braća trapisti Ivan i Marko. Upravo ga je za franjevaštvo oduševio fra Franjo koji je bio profesor na bogosloviji u Sarajevu, a franjevački habit obukao je 1942. u Sarajevu gdje je godinu dana kasnije položio privremene, a 1948. svečane zavjete.

Odgovorne službe

Preživjevši ratne strahote, pohađao je i završio teološke studije u Sarajevu (1945. – 1950.). Zaređen je 22. travnja 1949., a 15. svibnja 1949. slavio je mladu misu. Osam godina kasnije magistrirao je iz teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je započeo specijalni studij želeći doktorirati iz pastoralne teologije, ali zbog pastoralnih obveza nije uspio u naumu.    

U svojoj redovničkoj zajednici obavljao je razne odgovorne službe. Djelovao je kao gvardijan na Petrićevcu i u Beogradu; župni vikar u Kraljevoj Sutjesci, Plehanu, Petrićevcu, Bihaću i Beogradu; župnik u župama Barlovci, Petrićevac, Sanski Most i Beograd. Od 1958. do 1961. bila mu je povjerena dužnost tajnika provincije, a zadaću meštra novaka u Kraljevoj Sutjesci obavljao je od 1961. do 1964. Također, bio je angažiran pastoralno, odgojiteljski i administrativno u više mjesta. Svoj zlatni svećenički jubilej proslavio je 22. svibnja 1999. na Petrićevcu gdje je svojedobno kao župnik doživio mlade mise vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića i banjolučkog biskupa mons. Franje Komarice.

Misionar 18 godina

Razdoblje od 1980. do 1998. proveo je kao misionar u Obali Bjelokosti. Na Crni kontinent pošao je u 55. godini. „Pitali su me kako to da sam stekao misionarsko zvanje tako kasno? Nikada nije kasno. To sam zvanje dobio svećeničkim ređenjem. U svakom svećeničkom zvanju uključeno je i misionarsko“, zapisao je fra Rafael komu su prva misijska animacija bili misijski glasnici Crnče i Jeka iz Afrike. Čitao ih je kao dječak, a istodobno je u samostanu otaca trapista susretao potrebite što dolaze po pomoć i počeo razmišljati o njima. Kasnije je u župničkoj ulozi pripremao pučke misije te rado pratio misijske listove i dokumente. A kad je temeljito upoznao potrebe Crkve u svijetu, odlučio se odazvati misijskom zovu u srcu.

Došavši u Afriku, nije se mnogo iznenadio novim prilikama – o njima je doznao preko literature i kroz učenje francuskog jezika u Parizu. Svoju prvu propovijed u Africi održao je na francuskom jeziku na blagdan Sv. Nikole Tavelića 1980. na Katoličkom institutu za upoznavanje i istraživanje zapadne Afrike.

Deset prvih godina radio je po župama kao kapelan i župnik u siromašnom predgrađu Abidjana, glavnog grada Obale Bjelokosti, a potom osam godina kao kancelar, arhivar i graditelj djelovao u Grand Bassamu u nanovo osnovanoj biskupiji. „Bio sam župnik ovog naroda, siromašnog, ali dobrog. Toliko je siromašan da ne može uzdržavati svoju župu, ali je toliko dobar da ne bih imao duše napustiti ga, iako nikada u životu nisam bio u ovakvoj siromaštini“, zapisao je pokojni misionar.

Iza njega je mnogo pothvata i hvalevrijednih djela – i onih duhovnih i graditeljskih. Spomenimo i kako je iz velike ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji volio graditi lurdske špilje poput one u samostanu Nazaret gdje je pohađao osnovnu školu. Bio je ponosan što su Afrikanci preko njega, kao jedinog Hrvata u zemlji, upoznali povijest i kršćanstvo njegova naroda. Posebno ga je boljelo kad je na ovim prostorima izbio rat jer nije imao s kim progovoriti na materinjem jeziku i tako se utješiti, a kako bi pomogao, činio je sve što je kao čovjek i svećenik mogao – organizirao je molitvena bdijenja za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pisao biskupima i državnim ministrima o ratnim nevoljama, zalagao se za zatočene u suradnji s raznim organizacijama…   

Glasovi iz Afrike

Svoje prvo pismo iz misija poslao je 25. listopada 1980., na spomendan bosanske kraljice Katarine, i to za Radosnu vijest, a osim toga surađivao je s mnoštvom domaćih i inozemnih vjerskih časopisa – od Bosne Srebrene do francuskog lista La voix du missionaire (Glas misionara). Osim o Obali Bjelokosti pisao je i o okolnim afričkim zemljama ukazujući na društveno-socijalne prilike, probleme, kulturu, duhovnost afričkih ljudi... Iz njegovih putopisa čitatelji s ovih prostora mogli su upoznati Obalu Bjelokosti, ali i Burkinu Faso, Togo, Senegal, Benin, Ruandu… Bilježio je i zrnca mudrosti crnog čovjeka, poput poslovica o obiteljskom životu, odgoju, društvenom životu… Vodio je osobni dnevnik i bogatu korespondenciju koja sabrana u knjigu Prepiska iz afričkih misija donosi osobna proživljavanja pokojnog fratra. 

U tom je smislu zanimljivo i pismo koje je 7. prosinca 1998. uputio školskom kolegi Stipi Slipcu kad se vratio iz misija. „Ne znam je li to zastalno, jer su me pustili, tobože, samo dvije godine pa da se vratim. Bio sam odista premoren i počeo sam pobolijevati. Trebalo je prekinuti s takvim stanjem. Bolovanja koja sam imao u Africi bila su urgentna i nagla te sad još uvijek imam poteškoća i pomalo oštećenih organa. Osim toga, čim sam došao u Bosnu, prehladio sam se. Uši su otekle i zaglušile se. Jedan od jačih razloga zašto sam napustio Afriku bio je višekratni napad bandita na mene osobno i na zgradu gdje sam stanovao“, stoji u pismu koje će nadalje objasniti razloge misionareva povratka u domovinu. Naime, zbog brojnih graditeljskih pothvata, napisao je fra Rafael, imao je uvijek kod sebe novca (tuđeg, ne svoga) i bio u banci stotine puta, što su banditi zapazili i počeli ga hvatati. „Tri puta sam imao s njima izravni sudar. Od toga sam bio toliko šokiran da sam dobio isprekidan san, počeo sam buncati i vikati u snu tražeći pomoć. Stoga je bilo pametno da se maknem iz te sredine gdje me banditi poznaju i da odem u neki drugi misijski kraj ili da se vratim kući. Ja sam izabrao ovo zadnje. Biskup me je pustio da odem na dvije godine pa da se vratim kad se dobro odmorim. Osim zdravstvenih potreba htio sam biti bliže svome zavičaju, da bolje upoznam domovinu sa svim njezinim nevoljama…“, pisao je franjevac prijatelju.

Povratak kući

Vrativši se u domovinu, 1998. i 1999. obavljao je službu duhovnika franjevačkih bogoslova u Nedžarićima u Sarajevu, ispovjednika u Lateranskoj bazilici u Rimu gdje je u Svetoj jubilejskoj 2000. godini, kako je sam rekao, ispovjedio više od 13 000 hodočasnika. Kasnije je preuzeo dužnosti župnog vikara, zatim gvardijana pa kroničara u franjevačkom samostanu u Beogradu.

Oslabljen bolešću i starošću, u Banju Luku je prešao 2011., gdje je ostao do svoje smrti na blagdan Uzvišenja Sv. Križa 14. rujna 2015. Preminuo je u jutarnjim satima u Caritasovu domu za stare osobe na Petrićevcu, u 91. godini života i 66. godini svećeništva, a pokopan je dva dana kasnije na obližnjem franjevačkom groblju.

Fra Rafael je iza sebe ostavio 10-ak knjiga i drugih publikacija na hrvatskom i francuskom jeziku, te svojim životom posvjedočio nesebičnost i svestranost u redovničkom habitu, ali i djelotvornu misionarsku ljubav.   

Neumorni graditelj

Osim što je zdušno brinuo za duhovne potrebe lokalnog pučanstva, fra Rafael je u Africi mnogo gradio: paviljon u biskupijskom Centru za duhovnost, jednu je crkvu produžio, drugu u cijelosti sagradio, kao i samostan časnih s. karmelićanki koje su u njegovu biskupiju došle čak iz Kolumbije. Podigao je dva spomenika, 22 Gospine lurdske špilje, dvije kalvarije u čast pokojnih misionara, popravio je misionarske grobove u cijeloj biskupiji, zasadio cijeli park od 200 stabala, ogradio misijska dvorišta visokim zidom od dva metra, dugačkim oko jedan kilometar... Osim toga, u njegovu je 18-godišnjem misionarskom radu bilo još mnogo drugih većih ili manjih radova.