Ona od 2014. – u najsiromašnijoj zemlji zapadne hemisfere – Haitiju, zajedno sa susestrom Liberijom Filipović, u duhu karizme utemeljitelja im sluge Božjega Josipa Stadlera, u ljubavi služi siromašnima. O njihovim početcima i djelovanju u sirotištu Dom kardinala Stepinca, i naselju Vilaj Scalabrini, gdje su radile s obiteljima u potrebi, pomagale školovanje siromašne djece, te pružale razne vrste pomoći kroz zdravstvo, školstvo i druge životne potrebe, pisali smo u prvim mjesecima 2017.

Nepremostiv jaz
Razdoblje koje je iza nas, poglavito rujan – mjesec je kišne sezone na Haitiju, koja je nanijela veliku štetu u gradu i mjestu Petit Goave gdje trenutno djeluju ove misionarke. No, unatoč svim preprekama, nevoljama i vremenskim neprilikama one ustrajno vode župni azil za siromašne, a želja im je izgraditi i internat za djevojčice.
S. Ana je u razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu istaknula kako je nama u Europi teško i zamisliti siromaštvo u kojem žive Haićani, za čiju se zemlju ističe da je ostavljena i zaboravljena. „Mi ne možemo zamisliti da netko može živjeti ispod šatora ili neke nadstrešnice, a pritom se podrazumijeva kućica napravljena od dva do četiri komada drveta natkrivena jednim najlonom ili s nekoliko drvenih ploča. U takvim nastambama živi jako veliki broj stanovnika, posebno u velikim predgrađima glavnoga grada gdje je veliki broj ljudi u mnoštvu kućica koje se naslanjaju jedna na drugu, i njihove su dimenzije do četiri četvorna metra. U tom im je prostoru sve: i kuhinja i spavaća soba, sanitarnog čvora nemaju, kao ni vode, niti struje“, približila je misionarka surovu stvarnost većeg dijela Haitija.
Kako je navela, postoji jedan dio elitnoga grada u kojem žive bogataši i njihove kuće su kao i druge u svijetu imućnika. Ograđene su visokim zidovima i bodljikavom žicom. Bogataši imaju pristup svemu i njihova djeca se školuju u SAD-u i Kanadi. Na internetskim tražilicama ako utipkate Haiti, najčešće se mogu vidjeti siromašni dijelovi zemlje koji pokazuju tešku političku i ekonomsku situaciju, a prosvjedi koji se događaju plod su borbe ljudi za bolje sutra...

S Bogom si pripremljen na sve
Dalje je posvjedočila kako se ondje teško zadovoljavaju osnovne životne potrebe. „Većina ljudi jedva da ima dva obroka dnevno, i uglavnom se može računati da dnevno žive s dva dolara, što ne pokriva sve njihove potrebe. Njihova hrana sastoji se uglavnom od riže, graha i palente, te zahvaljujući mangu i bananama – oko kojih nema previše posla i pogoduje im klima, mogu nekako zadovoljiti potrebe“, objasnila je s. Ana koja se za Haiti odlučila upravo zato jer je 2010. bio pogođen velikim potresom, a želja njezina srca bio je rad u misijama.

„Teško da se čovjek može pripremiti na sve što ga čeka na Haitiju, ali čovjek je pripremljen na sve ako se prepusti Bogu i ako odgovara na unutarnji poziv koji mu On daje. Neku posebnu pripremu nisam prolazila, da sam nešto istraživala i sl., nego sam živjela svoj poziv i odgovor na njega kao ono što Bog želi i gdje me treba. Vjerovala sam da će mi dati potrebnu snagu i sve milosti kako bih mogla odgovoriti na Njegov poziv. Mogu reći da i danas, kada prolazim kroz te dijelove grada koji su lijepi i uredni i gdje živi elita, te kroz veći dio grada gdje pučanstvo živi u nehumanim i neljudskim uvjetima, uvijek u srcu imam tugu i žalost zašto je to tako. I pitam se što se sve može učiniti kako bi tim ljudima bilo bolje, kako bi i oni imali dostojanstvene uvjete za život“, kazala je s. Ana.

Što je vrjednije?!
Misionarke se na Haitiju susreću s raznim životnim situacijama: od toga kako obitelj jako žaluje kada im primjerice ugine koza, do toga da djeca umiru od upale uha. S takvim situacijama nije se lako nositi. „Bude nam jako teško kada čujemo takve stvari i nastojimo pomoći koliko god možemo ublažiti njihove boli. Ljudi plaču kada im ugine koza jer je smatraju izvorom svoje hrane. Tako ostaju bez izvora prehrane za svoju obitelj, a nemaju novaca kako bi nabavili novu. Žaluju oni i nad djetetom kada umre, bude im žao, ali znaju da su izgubili jedno dijete, Bog će darovati drugo, i ta vjera da dijete kada umre ide u nebo, nekako ih više utješi nego kada izgube svoj kruh“, dočarala je redovnica ovo, za naše podneblje, malo teže shvaćanje vrijednosti ljudskog i životinjskog života.

Vjera u Providnost
No, unatoč velikom siromaštvu, Haićani su otvoreni životu kojega smatraju najvrjednijim darom i Bogu su zahvalni za taj život, te žive vrlo radosno. Taj njihov optimizam, želja za životom, nada i volja za bolje sutra i sestrama daje snagu zajedno s njima boriti se za novo i bolje sutra. Izgradnja škole, plaćanje školovanja djeci siromašnih obitelji, osiguravanje pitke vode, samo su neki projekti koje misionarke provode. Pomoć koja stiže iz domovine teško da je dostatna za sve to, tako da svakodnevno na djelu gledaju Božju Providnost. „Mogu posvjedočiti da nas je od trenutka dolaska na Haiti pa do danas Providnost Božja pratila, i da se često osvjedočimo o riječi naših starih da Bog uvijek ima od čega dati kada ima kome. I dok god gledamo siromahe i one koji su u potrebi, tražeći način da vidimo u njima Isusa i odgovorimo na njihove potrebe, Bog uvijek nađe neki put i pošalje nam svoju pomoć u materijalnom smislu“, naglasila je sestra.

Moderno ropstvo
Slijedeći karizmu utemeljitelja Stadlera, sestre su i na Haitiju u potrazi za novim misijskim mjestom svoga djelovanja započele rad u azilu za siromašne. „Od mjeseca studenog 2018. nalazimo se u gradiću Petit Goave koji je nekih 70 kilometara udaljen od glavnoga grada Port au Prince. Tamo smo došli na nadbiskupovu zamolbu da pomognemo u vodstvu župnoga azila za siromahe i da se uključimo u pastoralne aktivnosti župe, te da vidimo kako bismo mogli dalje. Trenutno se nalazimo u fazi kupnje zemljišta za naše buduće misijsko djelovanje i želja nam je da kao zajednica ostanemo živjeti i djelovati na Haitiju. Također bismo voljeli izgraditi jednu kuću, internat, za siromašne djevojčice koje nemaju mogućnosti ići u školu, koje nemaju roditelja, ili koje se nalaze u dalekim brdskim područjima“, naznačila je misionarka Uložnik pojasnivši kako je gradnja internata posebno važna jer je takav projekt u svrhu suzbijanja modernog ropstva koje se na kreolskom koji je, uz francuski, službeni jezik na Haitiju, zove restavek.

„Puno djece nema mogućnost za školovanje. Njihovi siromašni roditelji daju ih u dobrostojeće gradske obitelji – nekada je riječ i o rodbini, kako bi njihova djeca služila u tim obiteljima, te zauzvrat imala organiziran smještaj, hranu i odlazak u školu. Nažalost, većina te djece ne dobije mogućnost školovanja, nego ostaju kao sluge i robovi tih obitelji, a ta vrsta modernog ropstva naziva se restavek. Htjeli bismo kroz internate za djevojčice pomoći djeci i napraviti neki vid prevencije. Svjesne smo kako to ne bi bio veliki broj djece, ali i jedan spašeni život u Božjim očima nije malo“, posvijestila je redovnica.

Učiti od Haićana
U osvrtu na život u zemlji „gdje palme cvatu“, s. Ana je istaknula kako se po dolasku aktivno dala na učenje kreolskog jer se tim jezikom služi 100% pučanstva, a francuskim samo mali postotak pučanstva koji je školovan. „Nemam problema s tropskom klimom. Cijelu godinu je ljeto, na to sam se priviknula kao i na hranu... Ali najteže mi je prihvatiti to da čovjek u današnjem društvu u jednom dijelu svijeta ne može pojesti koricu kruha, a u drugom dijelu svijeta restorani bacaju hranu“, razočarano je prokomentirala nažalost surovu današnjicu.

Znamo da je Haićanima, kao velikim ljubiteljima nogometa, Hrvatska poznata kroz svijet sporta. Tako su zajedno sa sestrama navijali na prošlogodišnjem Svjetskom nogometnom prvenstvu za hrvatsku reprezentaciju.

S. Ana se na kraju osvrnula i na ono što bismo mi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Europi mogli naučiti od Haićana. „Od njih možemo vidjeti kako je živo blaženstvo 'Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko.' To su ljudi koji nisu opterećeni materijalnim, i jedinu sigurnost i nadu vide u Bogu. To što oni žive je trenutak predanja i vjere u Boga da je On taj koji pomaže i koji je uvijek tu“, poručila je mlada misionarka s Haitija.

KT