Baš je ovih zadnjih dana pripalilo. Oko podneva sam prispio pred Kokhonovu kolibu. On je bio u našoj školi. A bio je i vjeran ministrant. U selu je velika bijeda pa je Kokhon otišao tražiti posao i već ga dulji niz dana nema kod kuće. Majka mu je žalosna i plače. Oznojen i izmoren kleknuo sam pred kolibicom. Zajedno smo se pomolili za Kokhona da bi se naskoro vratio i majku razveselio.

Od kolibe do kolibe
Obilazio sam od kolibe do kolibe. Svagdje kratka molitva i blagoslov. Osobito djeci. To se nikada ne smije ispustiti. I dajući blagoslov tim Isusovim najdražima, koliko smo i mi blagoslovljeni!

Ljudi zamišljeno sjede pred kolibama i s čežnjom gledaju prema zapadu i oblacima. Gledaju i mole se. Sprema se oluja.

U Okhilovoj kolibi sjeo sam na rogožinu i lijevao si vodu na glavu. Tijelo mi je, jednostavno, gorjelo. Ne znam jeste li to ikada iskusili: kao da vam iskre iz tijela izlaze. A oči su kao dva plamena. Izmore ova putovanja, ali ipak – nisi umoran. Tajna našega svećeničkog života, tajna i sreća!

Valjalo je blagosloviti nekoliko novih koliba. Ona katehista Piusa još nije gotova, no budući da je svećenik u selu, želi to danas srediti. Čitava skupina dječice. Rogožine prostrte i u kolibi i pred kolibom. Počeli smo s lijepom pjesmom i krunicom. Sve u sreću Piusove obitelji, čitavog sela, osobito za kišu, za sjetvu riže. Za sutrašnju misu prikupili su između sebe milostinju. To je zavjetna misa za kišu. Dok smo molili krunicu, tamni oblaci nadvili se i izlila se prva tropska kiša razblaživši nesnosnu vrućinu i utješivši srca siromašnih seljaka. Djeca su od veselja zapjevala lijepu bengalsku pjesmu. Svi smo pokisnuli jer je koliba tek privremeno bila pokrivena suhim palminim lišćem.

Nakon toga preostalo je još nekoliko koliba. Valjalo je kroz blato. Mrak, a i sklisko je pa smo svi nekoliko puta sjeli u blato!

Malo, no od srca
Večera je bila kod Okhila: riža i pržena tikva, i uz to nešto malih račića. Malo, no od srca. Zajedno smo izmolili večernju molitvu. Od kiše je čitava veranda bila mokra pa smo iz nekoliko rascijepljenih bambusa napravili krevet, stavili na to rogožinu pa si mekšaj rebra na tom Dunlopillu. A komaraca na tisuće, i s krava, i s koza, i iz okolnih bara. Krave samo udaraju nogama i mašu repom da se oslobode te krilate nevolje. Mašu repom nad sobom, a mašu repom i nada mnom jer je moj „krevet“ bio baš na kraju verande, uz štalu. I dođe mi misao: Vidiš, koji put ni rep ne bi loše došao!!!

Te noći sanjao sam čudan san: o smokvama metkovskim... No, ostale smokve na smokvama, a Ante izgrižen od komaraca u Okhilovoj kolibi. Izgrižen, no živ i zdrav – s glavom na ramenu.

Ujutro je kapelica bila puna puncata. Zavjetna misa za kišu ujedno je bila i zahvalna. Počivao blagoslov Božji nad našim poljima i nad našim obiteljima! Pripravio sam u dvjema velikim zemljanim posudama svetu vodu pa će oni time blagosloviti svoja polja.

Sjećanje na majku
Kad se sve završilo, krenuo sam niz rijeku prema kapelici Gospe Fatimske. Dug je to put. Preko Boro Molakhalija i Šurdjuberija. Ljudi su čekali pred kapelicom. Imat ćemo danas križni put kroz selo. Bidhu nosi veliki križ. Prva je postaja pred njegovom kućicom. Mnogi su se hinduisti pridružili. Pjevajući i moleći, obiđosmo selo uz kanal. Dosta je protestanata u tom selu. Molili su nas da se zaustavimo pred njihovim kolibama. Trinaesta postaja bila je u dvorištu starice Paramanik, udovice pokojnog Padrija, baptista. Sagnuta, i godinama i bolešću, kleči u prašini pred svojom kućicom. Kod svake postaje imali smo posebne nakane. Trinaesta postaja – Gospa prima Isusa u krilo: „Za starce i starice u selu i na cijelom svijetu.“ Ja sam se posebno molio za tolike moje duhovne majke koje su svojom ljubavlju i dobrotom preuzele brigu moje pokojne majke. I ova dobra starica Paramanik. Kad god sam došao u to selo, ona bi uvijek pripravila jednu čašu mlijeka i dala mi to na spomen moje drage pokojne majke. Mene je to uvijek veoma dirnulo. I dok sam joj davao blagoslov na rastanku, uvijek sam zamolio i njezin blagoslov.

Svijet šuti (kao i sad)
Prilike u obližnjem Istočnom Pakistanu veoma su loše. Vojska nemilosrdno ubija na sve strane. Već je i nekoliko svećenika ubijeno. Borba je to na život i smrt. Vojska Zapadnog Pakistana bori se protiv 75 milijuna Bengalaca. U tom dijelu Pakistana bili su izbori i pobijedila je Avami liga, bengalska stranka, i to potpunom većinom. No, ti iz Zapadnog Pakistana nisu htjeli dati Vladu vođi te stranke Mujibu Rahmanu, nego su doveli vojsku pa ubijaj. A svijet šuti. I tzv. Ujedinjeni narodi. Koliko je licemjerstva u tome! To ti je politika ovog svijeta. I nije Istočni Pakistan jedini slučaj. I tolike druge zemlje i narodi sa stoljetnim pravima slobode i kulture traže slobodu, no međunarodna politika to sve prekrije raznim frazama i „mirna Bosna ponosna“.

RV/ J.P., KT