Zahvalnost od koje naviru suze


Jedan od najstarijih misionara Crkve u Hrvata je salezijanac don Danko Litrić. Njega ne treba posebno predstavljati jer rijetki su oni koji za ovog simpatičnog i blagog svećenika nisu čuli... S njim smo se prisjetili osoba, trenutaka i brojnih dobrih djela kroz suze i smijeh...

Piše: Josipa Prskalo

Salezijanac don Danko je rođen 1942. u Žeževici kod Omiša, u Hrvatskoj. U misije je pošao 1981. Djeluje u Ruandi gdje je tijekom svojeg dugog misijskog staža duhovno i materijalno ostavio dubok trag krstivši tisuće, izgradivši brojne crkve, škole i bolnice te pomažući i spašavajući ljude tijekom krvavog ruanđanskog sukoba 1990-ih. Kako kaže, Afrika je njegov novi dom...

Nema Božića bez Theobalda
Na početku razgovora podsjetio je kako je misionarski djelovao na nekoliko mjesta u Ruandi te veli kako ga i danas posjećuju brojni ljudi koje je sreo na drugim mjestima.... „Nekako sam jako povezan s onima koji su hendikepirani, fizički bolesni, tako da me oni često posjećuju. Recimo jedan Theobald, njega znam dugo vremena i nema Božića ili Uskrsa da on meni ne dođe, iako ne može hodati jer su mu noge spojene – takav je rođen, ali dolazi kako bi nešto dobio. Njemu sam pomogao, on se oženio i hvala Bogu da ima nekoga tko se brine za njega. Ima i dvoje djece. Iako je nepokretan, on uvijek dolazi da mi kaže što mu treba... Jednom mu je trebao stroj za šivanje i pravljenje cipela, i za to sam mu dao materijal kojim može raditi. Pa mu je trebala kućica koju je izgradio kako bi mu žena ondje radila. I evo, već su mu sada djeca krenula u školu“, dočarao nam je misionar dodavši i kako samo Theobaldovo ime u sebi sadrži – theo – što znači Bog, Božji dar. „To je meni radost, vidjeti ga svaki put kad dođe“, kazao je don Danko te uz smijeh nadodao i kako nekad dođe i između tih prilika pa mu kaže svoje potrebe. „Tako sam mu i jednu kravu nabavio. Meni je to sreća da uistinu mogu pomoći takvim ljudima, a takvih je puno", istaknuo je misionar i posvijestio kako su to bolesne osobe koje ne bi mogle živjeti ni raditi da im se ne pomogne.

Anđeoski posao
Dalje nam je ispričao kako sada, budući da je u poznim godinama – spomenut ćemo samo da je 38 godina u misijama – sve darove koje dobri ljudi šalju raspoređuje kroz djelovanje redovnica. „Najviše surađujem sa sestrama Prijateljicama siromaha koje su osnovane 1986., a sada ih ima puno, više od 130-140 u 18 zajednica. S njima sam povezan od početka, rado su u mojoj misiji, na više mjesta... U Domu siročadi su nazočne, iako ne u kući gdje živim. One žive i brinu se baš za te najsiromašnije i jedna od njihovih zajednica je upravo samo za brigu o djeci s poteškoćama u razvoju, psihičkim i fizičkim. Njih je u toj kući 30-40. One rade anđeoski posao – da uzmu tu djecu koju bi drugi odbacili, kako bi se brinule za njih. Recimo, druga njihova zajednica brine za djecu oboljelu od AIDS-a... Majka, jadna sirotica, oboljela od AIDS-a, pa je i djecu rodila zaraženu... Također, dolaze im i siročad, bolesni, a imaju i jednu kuću samo za stare i bolesne za koje se nema tko brinuti. Tako da preko njih radim s onim sredstvima koja dobijem od dobrih ljudi, i one mi donose izvješće koliko su potrošile... Iako to meni nije potrebno jer im vjerujem – i same žive siromašno kako bi pomogle siromašnima“, priznao nam je skromno salezijanac.

„Kako sam stariji, ne mogu više raditi kao prije, ali one su tu da posjete svakoga i sve ih znaju i njihove situacije u kući, nevažno je li to u glavnom gradu Kigali, ili negdje drugdje... Obišao sam ih nekoliko s njima – to je jedna velika bijeda gdje žive u tim kućarcima, majke s dvoje-troje djece. I preko njih pomažemo da ta djeca siromašnih mogu ići u školu – to je također vrlo važno, ne samo pomoći bolesne i stare, nego i djecu sirotica poslati u školu. To je moj način djelovanja sada, kao starijeg misionara, preko tih redovnica“, priznao je don Danko.

Zahvalnost
Kroz priču smo se dotaknuli i zahvalnosti te upitali koliko je zahvalan narod Ruande. Odmah nakon pitanja, uz duboki uzdah, sa suzama u očima i drhtavim glasom započeo je: „Ja se uvijek sjećam kako kad im čovjek pomogne, onda te oni tako blagoslivljaju – 'neka te Bog blagoslovi'“, rekao je don Danko ne susprezavši više suze koje su iz očiju svoj put našle finim crtama njegova lica nastalim pod misionarskim suncem. „Oni kleknu i daju blagoslov, kleknu! To je nevjerojatno... Ja sam to osjećao i kao mali dječak poslije rata, jer sam rođen u ratu, pa su u mom selu bili susjedi koji su bili siromašni, bolesni... Tada me je majka znala slati da im odnesem mlijeka – imali smo kravu - kiselog mlijeka, varenike... Kad bih donio, onda se sjećam kako su oni također blagoslivljali“, rekao je misionar dodavši: „Eto, tako doživljavam i njih... Kako sam živio u ratu, kada je bilo puno siromaha, i majka i otac su im pomagali. Otac bi im pronađi neki posao u polju, a majka je uvijek gledala – čega imamo više, a oni nemaju da im se da... Moja majka je u mene posijala to sjeme. Sve mi to nosimo od roditelja. I vjeru i način ponašanja prema drugima, zato blago onima koji imaju dobre roditelje koji ih i vode u crkvu, ali i pokazuju primjerom kako treba voljeti bolesne i siromašne... Eto, to je meni stvarno pomoglo i zahvaljujem roditeljima.“

Na kraju je izrazio nadu da narod u Ruandi vidi koliko ih vole. „Mi ne bismo ništa mogli učiniti i dati da nije Boga koji nam je dao život, a i dobrih ljudi koji u svojoj vjeri i ljubavi nama pomažu, šalju kako bih ja mogao pomoći onima kojima sam poslan. Mi smo zahvalni Bogu i što nam je dao zdravlje, jer mnogi su bolesni, a ja eto još imam snage pa mogu raditi. Imam i puno tih dobrih ljudi koje ne znam, a oni mene znaju iz onoga što pišem u knjigama i novinama. Među mlađim misionarima mnogi su mi zahvalili da su i oni postali misionari jer su čitali što pišem... Zato je vrlo važno to reći, napisati jer je to moja dužnost prema domovini kako bih preko onoga što doživim, što živim mogao vratiti svom narodu da ostane čvrst u vjeri. To je najveći dar, Bog je bogatstvo“, poručio je misionar Litrić.