Priredio: Željko Ivković

Nije tajna kako je predsjednik Rusije Vladimir Putin tijekom svoje 20-godišnje vladavine sasvim uspješno inkorporirao pravoslavno kršćanstvo u svoju imperijalističku agendu koja se nalazi na tragu želje za "uskrsnućem" Ruskoga Carstva (a možda i šire). Tako je stvorena država za pravoslavce koja je vjeru u komunizam zamijenila, između ostaloga, religijom, to jest barem kulturološkom, ako ne i praktičnom, pripadnošću Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi.

Na tragu toga većina kršćana, pa i agnostika i ateista, u Rusiji je krenula u "križarski" rat protiv zapadnjačke kulture i načina života.

Tako izmanipulirane i medijski izolirane ljude lako je gurnuti u rat, pa bio on i bratoubilački...

Sprega države i službene religije

Nakon 74 godine prekida odnosa između Kremlja i Patrijaršije u Moskvi, zbog izbijanja komunističke revolucije i uspostavljanja SSSR-a, Rusija je ponovno uspostavila poseban odnos s tamošnjom Crkvom, to jest 16. patrijarhom moskovskim i sve Rusije Kirilom.

Među ostalim, to je bilo potrebno kako bi se barem prividno legalizirala nedemokratska vlast koja se zadržava već više od 20 godina, da bi se pronašli istomišljenici i vršio utjecaj na one pripadnike RPC-a i ostale pravoslavce koji ne žive u Rusiji uključujući sve bivše sovjetske republike. Na kraju, sprega države i službene religije ojačava vlast, ali koristi i kleru.

Zato je zastrašujuća šutnja Kirila na sva zbivanja u Ukrajini postala jasnija. Poglavar Ruske Pravoslavne Crkve rusku invaziju na Ukrajinu nazvao je "nematerijalnom borbom".

"Započeli smo boj koji nema fizički, nego metafizički značaj", kazao je Kiril u propovijedi na početku invazije izrazivši razočaranje što su "neki izabrali put manjeg otpora", to jest ne podržati rat. Nadalje se usredotočio na situaciju u Donbasu kazavši da se već osam godina vrši agresija nad onima koji ne žele prihvatiti "vrijednosti koje promiču oni koji žele vladati svijetom".

Podrška ratu protiv Ukrajine ili, jednostavno rečeno, sukobu kao načinu rješavanja problema između država više je no očita.

Nove podjele među pravoslavnima

Čini se kako je Putinova odluka krenuti u rat s Ukrajinom zamrsila ionako komplicirane podjele u pravoslavnom kršćanskom svijetu. Podsjetimo, pravoslavci su se dodatno rascijepili formiranjem autokefalne Ukrajinske Pravoslavne Crkve 2018., koju je priznao ekumenski patrijarh Bartolomej I. Važno je napomenuti kako je ukrajinsku Crkvu Moskva, na tragu Kirilove propovijedi, i ranije optužila da djeluje u skladu s ciljevima američke vanjske politike.

Arhiepiskop carigradski novorimski i ekumenski patrijarh Bartolomej I. rat je opisao kao "ničim izazvan napad na neovisnu i suverenu europsku državu" te upozorio da će to uzrokovati velike gubitke života i kršenje ljudskih prava.

Zbog ratnih zbivanja Ukrajinska Pravoslavna Crkva zauzela je snažan stav protiv Rusije. Mitropolit Epifanije I. pozvao je svijet da zaustavi "rusku i bjelorusku agresiju" te zatražio molitve za ukrajinsku pobjedu.

Nadbiskup SAD-a Grčke Pravoslavne Crkve Elpidofor rat je nazvao "brutalnom invazijom Vladimira Putina na Ukrajinu", dok ga je australski arhiepiskop Makarios označio kao "ničim izazvanim napadom" i "neprihvatljivu odluku".

Poglavar Pravoslavne Crkve u Gruziji patrijarh Ilija II. rekao je da njegova zemlja iz ruske invazije 2008. zna važnost teritorijalnog integriteta jedne države budući da su u toj zemlji odcijepljeni prostori Južne Osetije i Abhazije.

Ono što je, u ovom kontekstu, bilo prilično neočekivano jest očitovanje podrške političkom Kijevu koju je dala Ukrajinska Pravoslavna Crkva Moskovske patrijaršije – koja je, dakle, i dalje pod Kirilovom upravom. Mitropolit Onufrije rusko pokretanje rata opisao je kao "tragično" i pozvao Ukrajince da pokažu ljubav prema domovini i mole za uspjeh svoje vojske.

Neke su Crkve zauzele neutralan stav kao što je jeruzalemski patrijarh Teofil III. koji je izrazio tugu zbog rata ne spominjući riječi agresija, napad ili Rusija.

Slično, Srpska Pravoslavna Crkva odlučila je podcrtati bratske odnose između Ukrajinaca i Rusa pozivajući na dijalog. Ni oni nisu spomenuli agresiju, niti rat, nego su naglasak stavili na zajedničke vjerske veze (dakako, samo između pravoslavnih koji priznaju Moskvu, dok autokefalnu Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu očito smatraju „raskolnicima“, a grkokatolike ni ne spominju).

Što se može reći na kraju ovoga teksta kada smo izgleda na početku jednog dugog sukoba koji se širi na sve pore društva? Europa već svjedoči izbjegličkom valu od dva milijuna ljudi, a nije prošlo ni pola mjeseca od izbijanja rata. Domovi i infrastruktura su razoreni, tisuće ljudi je ubijeno, a obitelji se, baš kao i Crkve, cijepaju po političkoj osnovi. Iz medijskih izvješća saznajemo kako se supružnici okreću jedni protiv drugih, a roditelji protiv djece, i obratno.

Ruski rat protiv Ukrajine još jednom je otkrio crte rascjepa među pravoslavcima. Nažalost, te su podjele definirane, ne teološkim razlozima, nego svjetovnim problemima. Čini se ipak kako je rat između država postao i "rat" između Crkava koji se neće voditi oružjem, nego možda anatemama.

Nažalost, kako vrijeme odmiče, razdvajanje dvaju bratskih naroda postat će još veće. Kršćanskim vjernicima ostaje molitva za mir i slanje humanitarne pomoći u Ukrajinu kako bi se pučanstvu barem malo olakšale patnje.