Nazočne je na početku pozdravio rektor Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima preč. Marko Đurin koji je podsjetio kako je Kljaković u Zavodu proboravio nepunih pet godina tijekom svoga prvoga dužega boravka u Rimu (od 21. svibnja 1943. do 26. studenoga 1947.) zbog radova na mozaicima na sjevernom pročelju Zavoda. Upravo se iduće subote 26. studenoga navršava punih 75 godina kako je iz Zavoda otišao u Argentinu.

Po povratku u Rim iz Argentine u svibnju 1956. Kljaković je boravio u jednom unajmljenom stanu u blizini, a u Zavodu mu je tadašnji rektor Đuro Kokša dao jednu sobu u kojoj je slikao i imao svoj atelje sve do povratka u Hrvatsku 1968. U tom su razdoblju završena i postavljena druga dva velika mozaika na pročelju Zavoda.

Zahvalnost velikom slikaru

Preč. Đurin je stoga izrazio radost da se i na ovaj način odaje zahvalnost tom velikom čovjeku koji je u svojoj osobi proživio istu onu sudbinu i patnju koju je i hrvatski narod proživljavao u teškom povijesnom razdoblju 20. stoljeća, a nadahnuće i snagu pronalazio je uvijek u vjeri koju je i svojim umjetničkim djelima tako snažno svjedočio.

O samoj izložbi govorila je voditeljica Memorijalne zbirke Jozo Kljaković iz Zagreba Lidija Fištrek. Istaknula je kako je izložba prvotno bila planirana u uskrsnom vremenu, zajedno s uskrsnim koncertom ansambla LADO, no zbog raznih okolnosti nije se uspjela održati tada. Ideja je bila povezati sakralnu umjetnost Joze Kljakovića s uskrsnom tematikom u putujuću izložbu koja će pratiti uskrsni koncert ansambla LADO te imati promocija pisanih djela Joze Kljakovića.

Crteži sakralne tematike koju su izloženi na ovoj izložbi u Rimu poveznica su s Kljakovićevim slikama koje se čuvaju u Zavodu i time je ova izložba zaokružena i jedinstvena. Ona povezuje također tri grada koji su najvažnija odredišta u umjetnikovu životu: Zagreb, Solin i Rim.

U ime Veleposlanika Republike Hrvatske u Italiji Jasena Mesića nazočne je pozdravila Tamara Perišić. Izložbi je u ime Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici nazočila Dijana Mihelić.

Autor zavodskih mozaika

Na kraju je svoje osobno svjedočanstvo ispričala Teodora Bakota Kljaković, unuka Joze Kljakovića koja se prisjetila prvog susreta u Rimu sa svojim djedom 1964. Živo joj se tada u memoriju urezao lik djeda koji slika kardinala Alojzija Stepinca u svom zavodskom ateljeu. Prisjetila se i drugog svog dolaska u Rim 1967. te na poseban način djedova povratka u Zagreb 1968. i te posljednje godine njegova života koji je proveo u svojoj kući u kojoj se danas nalazi njegova Memorijalna zbirka.

Uz četiri djela uskrsne tematike Joze Kljakovića koja su ovom prilikom došla iz Hrvatske, na izložbi se mogu razgledati i njegove slike koje se nalaze u samom Zavodu i u sakristiji crkve Sv. Jeronima te njegovi mozaici na sjevernom pročelju Zavoda.

Izložba se održava u organizaciji Memorijalne zbirke Jozo Kljaković iz Zagreba, Javne ustanove u kulturi Zvonimir iz Solina te Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu, a može se razgledati 18. i 19. studenoga od 16:00 do 18:00 h.

Znameniti slikar i karikaturist

U prostorima Zavoda Sv. Jeronima i Hrvatske crkve Sv. Jeronima nalazi se sveukupno devet Kljakovićevih djela. Na poseban način ističu se tri velika mozaika na sjevernom pročelju (Krist knez mira, sedam hrvatskih glavara polaže zavjet o nenapadanju,1944.;  Krštenje hrvatskoga kneza Porge (Borne), Pokrštavanje Hrvata, 1961.; Krunjenje hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira, 1961.). Uz mozaike tu je i šest umjetničkih slika: Posljednja večera, 1944.; Isusovo uskrsnuće, 1945.;  Razapinjanje, 1947.; Lazarovo uskrsnuće, 1960.; Isus tjera trgovce iz hrama, 1963.; Kardinal Alojzije Stepinac, 1964.

Spomenimo da je slikar i karikaturist Joza (Josip, Jozo) Kljaković rođen u Solinu 10. ožujka 1889. Maturiravši  1908. u gimnaziji u Splitu, studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu i Beču. Slikarstvo mu je bila strast te je u Pragu kratko bio privatni đak Vlaha Bukovca; u Beču je učio po muzejima; od jeseni 1909. do veljače 1910. bio je izvanredni student F. Hodlera na ALU u Ženevi; 1911. polazi je Istituto delle belle arti u Rimu; početkom 1912. proučavao je umjetnost u Firenci, a 1920. studirao na Académie Ranson u Parizu u M. Denisa i M. Lenoira (fresko-slikarstvo). Od 1912. do 1915. proboravio je u Srbiji te je radio kao nastavnik crtanja najprije u gimnaziji u Zaječaru, od 1914. u Učiteljskoj školi u Negotinu. Potom je kratko bio u Parizu, gdje je crtao za Đorđa Karađorđevića i otkrio vrijednosti Renoirova i Derainova slikarstva, od 1916. živio je u Ženevi, odakle se 1918. doselio u Zagreb. Od 1921. predavao je zidno i dekorativno slikarstvo na ALU, gdje je od 1922. bio profesor, a od 1940. redoviti profesor. Nakon atentata na kralja Aleksandra potpisao je 1934. tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima da se one srede. Za vrijeme NDH kao politički sumnjiv bio je zatvoren (listopad 1941. – veljača 1942.), a zatim je 1943. otputovao u Rim, 1947. u Buenos Aires, 1956. vratio se u Rim i 1968., gotovo slijep, skončao u Zagreb gdje je i preminuo 1. listopada 1969.

Između ostaloga, objavio je i memoarsku knjigu U suvremenom kaosu (Buenos Aires 1952.) o političkim, društvenim i umjetničkim zbivanjima prve polovice 20. st., te roman Krvavi val (Rim 1961.).

Njegovi zemni ostatci najprije su bili pokopani na zagrebačkom Mirogoju 3. listopada 1969.

KT