Zagreb

Korizmeni koncert „Stabat Mater“ na Trnjanskoj Savici


U župi Bl. Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici u subotu, 27. ožujka održana je tzv. pasionska glazbena molitva uz izvođenje posljednice “Stabat Mater” (Stala plačuć’ tužna Mati) G. B. Pergolesija.

Koncert su izvele sopranistica Veronika Hardy Činčurak i mezzosopranistica Martina Đurđević, uz orguljašku pratnju voditeljice župnog zbora Ljubice Vuletić Marjanović. Koncert je održan uz poštivanje svih aktualnih epidemioloških mjera.

Stabat Mater (Stala plačuć' tužna mati) nije samo omiljena pučka pjesma, već su je kroz povijest uglazbili mnogi skladatelji kao Pergolesi, Vivaldi i dr. Zborna molitva prve korizmene nedjelje kaže da je korizma sakramentum. Po ovom sakramentalnom znaku Crkva sudjeluje u Kristovom spasiteljskom otajstvu. Korizma je i Spasiteljev put do Križa. Na tom putu prati ga njegova majka Marija. Ona je prisutna i na Kalvariji. U času svoje smrti Krist nam daje Mariju za majku. Stoga možemo bolje razumjeti zašto je korizmena pobožnost križnog puta popraćena pjesmom Stala plačuć' tužna mati, piše ika.

Stabat Mater je molitvena kontemplacija Isusove muke u kojoj intimno sudjeluje njegova majka Marija. Ima dva dijela: prvih osam strofa opisuje žalosnu Mariju pod križem sve do trenutka Isusove smrti, a drugih dvanaest strofa pobožni su zazivi Mariji da i vjernike sa sobom učini dionicima Isusove muke. Da bi se bolje razumio tekst sekvencije, potrebno je prisjetiti se da su cisterciti u 12. stoljeću i posebno franjevci u 13. stoljeću razvili pobožnost prema Kristovom čovještvu u kojoj posebno mjesto zauzima Isusova majka Marija. Tako su nastale razne laude – pohvale u kojima se opisuje Marijina žalost i bol pod Križem. U 13. i 14. stoljeću razvila se pobožnost Sedam Marijinih žalosti. Prva od Sedam Marijinih žalosti jest Šimunovo proročanstvo da će joj mač žalosti probosti dušu. Druga je Bijeg u Egipat. Uzrok treće žalosti jest bol koju je Marija pretrpjela kad se Isus izgubio u hramu. Četvrta žalost je susret Marije s Isusom na križnom putu. Peta žalost je Isusovo razapinjanje na križ. Šesta žalost je Skidanje s križa, a sedma polaganje u grob. Sedma žalost je protkana nadom u uskrsnuće. Tradicionalno sedma žalost glasi: Marija povjerava Isusovo tijelo grobu u iščekivanju uskrsnuća. Pobožnost završava molitvom u kojoj je izražena nada u uskrsnuće: Bože, koji si htio da pokraj tvoga Sina uzdignutog na križ bude prežalosna Majka, daj da i mi pridruženi s njom Kristovim mukama sudjelujemo i u slavi uskrsnuća. Marijine žalosti imaju svoj korijen u evanđelju i u crkvenoj tradiciji, ali svaka od Marijinih žalosti je skriveno naznačena i u Starom zavjetu.

Još od prvih stoljeća kršćanstva pa do današnjeg vremena teologija je u Mariji vidjela sliku i uzor Crkve. Marija je primjer Crkve u vjeri, ali i u patnji i bolovima koje Crkva mora podnijeti za vrijeme svog zemaljskog hodočašća. Blažena Djevica pod križem i Majka, u čije je krilo položeno mrtvo tijelo njezinog Sina, simbol su samilosti Crkve koja po svom božanskom poslanju treba biti pokraj čovjeka koji trpi i prihvatiti u svoje krilo bol i tugu čovječanstva.

T.M.I., KT