Beograd

Objavljena knjiga Ivana Sokača „Brodovi“


Nedavno je u izdanju Beogradske nadbiskupije objavljena knjiga Ivana Sokača „Brodovi“ – višejezična zbirka pjesama i pripovjedaka.

Pjesme Ivana Sokača drže temperaturu životvorne radosti i kada se prevedu na ruski, engleski i njemački jezik. Tako su ga njegove pjesme prevedene na ruski nominirale za nagradu Sergej Jesenjin te će ga predstaviti u listopadu u Moskvi, gradu njegovih poetskih uzora, kojima je kreativnom praksom iznimno blizak.

Za Sokača je književnik Ivan Lalović kazao kako se knjigom Brodovi utvrđuje kao pjesnik majstor, pjesnik širokih obzora, kao autor odgovoran prema pjesničkom tekstu, „koji pjeva snagom Međimurja, povjetarcem Fruške gore, čežnjom Beograda, grožđem Toplice, utkajući svoj podvig u pletiva srpske kulture neporecivo i odano. Taj poduhvat prepoznao je i izdavač ove knjige – Beogradska nadbiskupija koja, tako, nesebično i s ljubavlju, sa svoje strane, doprinosi cvjetanju pjesničke pozornice Srbije“.

Ivan Sokač diplomirani je ekonomista, rođen u Beogradu 1975. Prozni je pisac, pisac kratke lirske proze i poeta. Član je Udruženja književnika Srbije, zastupljen u zbornicima i antologijama. Dobitnik je regionalnih književnih priznanja za svoj rad, koji do 2018. predstavlja kroz sedam publikacija beletristike. Djela su mu prevođena na više jezika.

U nastavku donosimo nekoliko njegovih pjesama.

BRODOVI
Kada zaspiš sanjaj brodove.
Oni se uvek vraćaju…
Tako se i moja duša izjutra vrati
kad oplovi „severni morski put“.
Kada zaspiš sanjaj brodove,
jer oni te silnog gneva oslobode.
Njime led razbiju pa ga, ploveći dalje,
nehajno u Marijanskim dubinama ostave,
gde se svetovi tame dotiču…
Kada zaspiš nemoj mariti gde sam.
Ja ti već kafu spremam
da se od puta odmoriš
i pokažeš mi spavaćicu od svile,
što na čaure i kokone još miriše,
i na stare dudove i duhove istočnog sunca.
Kada zaspiš uvek sanjaj brodove.
Oni se vraćaju…
Ako se jednom i ne vrate nemoj brinuti.
Ja ću te čekati na dnu okeana.
Da nimfi sluga budem i fenjer nosim
tamo gde se svetovi tame dotiču…
 
TAJNA
Kako samo Mura šalje, Dravom davne uspomene.
Pa kroz stare zavičaje Dunavom i mnogo dalje,
ispisuje setno slovo kostima što negde leže:
„Ja ti nosim sa ravnice miris polja i topline.
Budan si i kada snevaš, tajna dušu tvoju veže“.
Brišem oči plamen sveće dok lagano ne dogori,
i cveće je ovo rano svo u cvatu ko’ i tamo.
Probudi se duša snena, pa Dunavu tiho zbori:
„Da te nije ne bi vreme nikad tajnu moju znalo,
pozdravi mi oca, majku, Međimurje ono malo“.
 
NOĆ
San svladala noć.
Molitva niz ruku odluta nekamo.
Na prozorima okovi od kapi, dremaju.
Samo mi još oči budne.
Snevaju…
I sene zamiru.
Tame svaki odsjaj prahom ugruvaju.
A oluje treptaj ne dopire. 
Jer oči mi još budne.
Čuvaju…
Dahovi šum stvore.
A crnilo ih guta, upija.
Ućutkuju se, sve tiši u znoju…
Samo mi još oči sanjive.
U stroju…
 
PROŠLOST
Ređanje slika s druge strane zastora,
u polutamnoj sobi,
ništa je no maglovit trag sećanja.
Prošlost još zove, ponekad. Možda često…
Sretnemo se u besmislu obično. Biva setno.
Kažem joj: taj sam što me čuvaš iza davnih dana.
Možda sam malo stariji, iskusniji, lošiji…
Kad’ izađeš iz stana, ne zatvaraj prozor.
Moram da znam,
kad’ zaleprša na vetru odora što te krije,
da ništa je no dokaz
da me još ima,
i u nevreme vreme dok bije.
 
KOLODVOR
Zatrepti mi pogled u brzini.
Kolodvor je prepun,
a jedni se za drugim spremaju na odlazak.
Ljudi…
Vozovi…
Sve sam ih sanjao.
Znam kamo su krenuli i kuda će stići.
Blago njima!
Toliki vidik i beskrajno prostranstvo.
Ispratim ih a u glavi mi slike poznate.
…Hitro da se sklonim dok ne poludim.
Već je dockan.
A nisam ni kafu ispio do kraja.
Nisam ni žar među prstima osetio.
…A oni već odoše.
Kolodvor je iznova prepun,
a jedni se za drugim spremaju na odlazak.
Ljudi…
Vozovi…