O knjizi su govorili gvardijan fra Mario Jurić – u ime nakladnika Franjevačkoga samostana na Raščici i župe Tolisa te recenzenti knjige Ljubica Nedić i dr. sc. vlč. Darko Tomašević.

Fra Zvonko je, između ostaloga, rekao: „Molitvenik je nešto osobno, nešto što pripada pojedincu i njegovoj obitelji i što se nekada nasljeđivalo kao poseban dar u trenucima oproštaja od dragih ukućana. Kako mnogi nisu bili u mogućnosti sebi kupiti molitvenik, a bilo ih je često i teško nabaviti, pismeni muškarci i žene zapisivali su molitve, priporuke i pjesme koje su sami čuli, izmislili ili odnekuda prepisali. Tako su i nastali rukopisni molitvenici fra Ilije Janjića 1832. i sjemeništarca Marijana Petrovića u Kraljevoj Sutjesci 1852. Uz to, rijetki su bili pismeni pa je molitvenik bio za one privilegirane, bogatije i one koji su znali čitati. Ponekad su služili nepismenima kao početnica kako bi sami naučili čitati i pisati. Molitvenik se kupovao i darivao prigodno za neko slavlje ili u trenucima velikih obiteljskih tragedija. Stari su se molitvenici nasljeđivali i bili su pomno čuvani i često posebno i svečano ukoričeni jer su ih djevojke znale nositi na veliku misu zajedno s pokrivačicom na kojoj bi klečale. Mnogi su se vremenom raspali zbog lošega uveza ili prečeste upotrebe zbog brojnih godišnjih, mjesečnih i prigodnih molitava, kako za žive tako i za mrtve. A da bi nastao jedan molitvenik potrebno je puno izmoljenih molitava. Molitva je ponajprije osobna kao razgovor pojedinca s Bogom, a onda je i zajednički vapaj i zahvalnost obitelji koja je na okupu i uopćeno zajedno moli. Ona je okrijepa u svim životnim situacijama, svjetlo u tami, snaga u slabosti i odmor u teškim mukama, kao i zahvalnost za svu darovanu milost i dobrotu, blagoslove i novi dan. Molitva je vapaj u nevolji, utjeha u žalosti, snaga u vlastitoj i tuđoj nemoći, milost u trenucima kušnje, proviđenje kad su baš sva vrata i prozori zatvoreni, pomoć u vremenima kad ništa ne ide i kada jedino Bog i zagovor svetaca može pomoći.“

U ovoj knjizi – pučkom molitveniku – sabrane su 334 molitve, molitvice i pjesme raspoređene u 16 tematskih poglavlja. One zrcale sliku pobožne vjerničke duše koja je odgajana u katoličkoj vjeri jer sve molitve, pjesme i uzdasi zapisani u stihovima govore o poosobljenju vjere, doživljaju Presvetoga Trojstva, Blažene Djevice Marije, anđela i svetih kao osoba koje dobro poznaju, koji su im bliske u misteriju Kristove pobjede nad smrću, hoda uz njegov križ zajedno s Gospom i apostolima, kao i u njihovim svakodnevnim poslovima i trenucima najveće radosti i tuge. Od dnevnih molitava koje započinju jutarnjim otvaranjem očiju, znamenovanjem znakom križa, molitava prilikom ustajanja, oblačenja, umivanja i češljanja, molitve predanja „da svako djelo započne i dovrši se u ime Božje“, anđelova pozdravljenja Gospi i molitve uz tri zvona – jutarnje, podnevno i večernje – do osobnih i zajedničkih molitava preko dana i u predvečerje kada se sve smiri. Brojne molitve su i prigodne jer su vezane uz liturgijsku godinu, došašće, korizmu i uskrsno vrijeme, kao i uz pojedine svetkovine i svece kroz godinu. Uz njih su isprepletene molitve svetoj nedjeljici, kao i molitve zaštite u raznim životnim (ne)prilikama i u trenucima teških bolesti i smrti u obitelji.

Najveći dio molitava i molitvica ima oblik pjesme iz koje se mogu iščitati osmerački i deseterački stihovi s učestalom parnom rimom. Bez obzira kojem su svecu i zagovorniku naslovljene i upućene, molitve su uglavnom kristološke i završavaju zazivom Oj, Isuse, budi faljen, po sve vijeke vijeka ili po Isukrstu Gospodinu našem. A iz sabranih molitava može se iščitati da je molitva: najprije vapaj u nemoći; molba kad sveti jedino čuju; želja da prođe muka i sve bude dobro; zahvalnost jer je Bog po zagovoru Isusa, Gospe, anđela i svetaca opet učinio čudo milosti; okrepa u najvećim trenucima samoće i kušnji; radost jer molitelj osjeća da nije sam unatoč tjeskobi i muci koja ga tare; ali i ugodni razgovor sa stanovnicima nebeskih dvora. Osobito je zanimljivo pratiti kako su molitve upućene Isusu Kristu i njegovoj majci Mariji osobne, prisne kao da s njima razgovara. Ponekad sam imao osjećaj da su oni moliteljima bili poput dobrih prijatelja i susjeda s kojima se molitelji susreću u svim životnim okolnostima prateći ih: od Marijna susreta s anđelom Gabrijelom; čudesnoga rođenja u Betlehemu koji se nalazi tu negdje blizu iza drugoga ili trećega sela; Marijinoga pokušaja da ispod krošnji nekoga stabla sakrije Malenoga Kralja pred Herodovim krvnicima; bijega u daleki Egipat do kojeg je Josip morao biti jako strpljiv zajedno s poslušnim magaretom koji je nosio Mariju i Isusa na svojim leđima kao s nekim koga poznajemo cijeli život; Isusove teške muke i poniženja koje je doživio prije smrti; Gospine nemoći dok je s Jeruzalemkama i ljubljenim učenikom Ivanom hodila uz sinov križ; radosne vijesti koju su s Isusova groba učenicima donijele tri Marije; do Kristova uskrsnuća i slavnoga uzašašća na nebo.

Molitve iz pučke predaje toliškoga kraja nisu samo riječi upućene Presvetom Trojstvu, Blaženoj Djevici Mariji, anđelima i svecima, one su odraz, slika i otisak vjerničke duše katolika ovoga kraja. S njima su generacije rasle, odgajale se u vjeri i pokušavale razumjeti: što to žene šapuću dok češljaju svoje duge kose i pletu ih u pletenice; zašto neki ljube dovratnike crkvenih vrata i nešto u sebi mole; zbog čega muškarci i žene, mali i veliki kleče na velikim koljenima, nakon što bi ušli u crkvu, tri puta se znamenovali s malenim križićem na čelu, usnama i srcu, a onda bi neko vrijeme držali raskriljene ruke i molili; zašto ljeti često zvone velika zvona čim se počinju navlačiti crni oblaci, a baba ili djed svete kuću blagoslovljenom vodom s posvećenom granom jelice koju bi nekada i zapalili bacivši je vani kroz prozor. Molitva je često bila utjeha u trenucima dugih i teških bolesti u kući i pripreme za smrt. Bila je okrjepa umirućima kao i onima koji iza njih ostaju jer su često molili Svetog Josipa i Gospu za sretnu smrt, osobito da im se misnik nađe uz postelju na času smrti i opremi dušu i tijelo sakramentom bolesničkoga pomazanja te da im netko od ukućana upali blagoslovljenu marinsku svijeću koja bi duši trebala pokazati put u raj. Molitva je putokaz čovjeku vjerniku, a njegov duh je utisnut u ove molitve, molitvice i pjesme kao znak saveza i zahvalnosti na darovanoj milosti, piše bosnasrebrena.ba.

T.M.I., KT