Prosjak koji je primio pričest za mene


Kada sam jedne nedjelje s majkom išao na sv. misu, nisam mogao ni zamisliti da ću primiti tako izvanredan dar…

Ušli smo u crkvu netom prije početka mise. Sve klupe su bile zauzete osim jedne. Pogled mi je odmah pao na osobu koja je imala cijelu klupu za sebe. Majka i ja smo sjeli pored tog čovjeka, na oko metar i pol udaljenosti.

Odmah se osjetio neugodan miris njegova tijela – bez dvojbe – jadnik je bio prosjak. Glava mu se zgrčila na krhki torzo poput glave žičane lutke. Lice mu je bilo tako suho i kosti su mu se vidjele. Desna mu je ruka, kao mrtva, bila naslonjena na remen…

Ubrzo su s njegove desne strane sjele još dvije osobe i klupa se napunila.

Zagrljaj s prosjakom
Pažljivo sam ga pogledao vidjevši kako drži pripremljenu kuvertu s novcima kada dođe vrijeme za lemuzinu, i to me je doista dirnulo. Znao sam da ga Bog voli, od prvog trenutka sam znao i zbog toga sam ga volio i ja!

No, Gospodin je želio nešto više od mene… Osjetio sam da mi Isus govori u srcu i traži da ga – kada dođe vrijeme za pružanje znaka mira – zagrlim i poljubim u Njegovo ime. U mene je ušla neka nevoljkost, pa je smrad bio neugodan! Ali kada sam ga prihvatio u srcu, prestao sam ga mirisati.

Tijekom posvete, zahvalio sam Bogu jer me je stavio pored ovog čovjeka. Došao je trenutak. Najprije sam poljubio svoju majku, a onda sam okrenuo tijelo prema njemu. Pružio mi je slabu i mršavu ruku. Pažljivo sam ga zagrlio, te poljubio u oba obraza. Kakvu sam ogromnu radost osjetio! Bilo je to poput ljubljenja samoga Krista.

Potom sam mu rekao da sam ga poljubio jer je to Isus tražio od mene. Nasmijali smo se jedan drugome, te je slomljenim glasom izustio da je to već znao jer je to osjetio u svom srcu. Kako izraziti takvu sreću!

Nisam se mogao pričestiti
Sjeo sam i nastavio zahvaljivati Bogu. Dok su se drugi pričešćivali, molio sam Očenaš. Snažno sam želio da ovaj čovjek, koji je tako blizu Isusu, primi sakrament za mene (op.a. Brojni su razlozi zbog kojih netko ne može primiti sv. pričest, što je očito slučaj s čovjekom iz priče). Eto, opet je moj Gospodin neočekivano čuo moju molbu: okrenuo se čovjek-prosjak koji je već bio u redu za pričest, prišao mi i upitao: „Nećete se pričestiti?“ – Znao sam da me sam Gospodin to pita, i ogromna svjetlost obasjala je moju dušu.

„Ne mogu se pričestiti. Biste l' Vi bili voljni to za mene učiniti?“, pitao sam, donosi Aleteia. „Naravno, danas i svaki drugi dan mog života primat ću sakrament za Vas. Kako se zovete?“, odgovorio je. „Mercedes“, kazao sam, a on je odvratio: „Uvijek ću se sjetiti, Mercedes.“

I tu sam bio, sam u klupi, među onima koji su primali pričest, a opet ispunjeniji Bogom nego ikad. Izašavši s mise, vidio sam ga na koljenima, poniznog pogleda, moleći u tišini. Prišao sam i rekao: „Hvala puno. Kako se zovete?“ – „Francisco“, odgovorio je.

Dirljiv rastanak
Jedva je ustao kako bi me pozdravio: „Mnogo ste me razveselili grleći me i osmjehujući mi se. Učinili ste me sretnim.“ No, ja sam bio taj koji je zahvaljivao njemu jer je primio svetu pričest za mene te nedjelje.

Moja majka ga je srela još dva puta. Kazao joj je kako mi piše pismo, no od tada ga nije vidjela više. Nikad nisam primio to pismo. Siguran sam da je preminuo jer je vrlo očito njegovo zdravlje bilo krhko. Od toga dana, tijekom posvete uvijek mi je u mislima i kažem Gospodinu: „Preporučam ti Francisca. Otvori mu vrata raja tijekom svog suda, budi svjestan dragocjenog čina ljubavi koji mi je pokazao.“

Gledajući sada na to, isprva sam mislio da sam ja tu da njemu pomognem, ali on je bio taj koji je zapravo meni pomogao da se približim Kristu. Sada ga uvijek nosim u srcu.

J.P., KT