Tužna obljetnica

Rane su duboke, ali treba gajiti nadu


Navršava se 24 godine od kobnog 11. srpnja 1995., kada su srpske vojne snage zauzele srebreničku enklavu gdje je u narednim danima izvršen genocid nad Bošnjacima. Njih – kako govore podatci – 8 372 svirepo je ubijeno, a tisuće žena, djece i starijih je raseljeno.

Piše: Tina Matić

Srebrenica, općina na samom istoku Bosne i Hercegovine, prema popisu iz 1991. brojila je 36 666 stanovnika. Danas je to mjesto u teritorijalnom sastavu Republike Srpske i prema popisu iz 2013. ima 13 409 stanovnika.

Ipak, za Srebrenicu zna cijeli svijet i kada netko spomene taj grad kao da se javljaju ratna stradavanja, brojni zločini i genocid nad Bošnjacima.

O tom nemilom događaju koji se ne smije ponoviti, razgovarali smo s Ahmedom ef. Hrustanovićem, imamom Bijele džamije u Srebrenici.

On je rođen 1986. u selu Miholjevine, 30-ak kilometara od Srebrenice, ali je iz rodnog mjesta nakon spaljivanja i rušenja 1993. bio prinuđen, zajedno s obitelji, preseliti se u Srebrenicu. Poslije mjesec dana boravka u gradu i nakon masakra oko 100 civila na školskom igralištu, u zadnjim konvojima UN-a, prebačen je u Tuzlu. Međutim, u krvlju i suzama natopljenoj Srebrenici, ostali su mu otac, djedovi, stričevi i ujaci. Svi oni pobijeni su u srpnju 1995.

Mladi efendija završio je Medresu u Visokom i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, a životni put ga je u Srebrenicu vratio 2014., gdje sa suprugom i troje djece pokušava naći duševni mir.

Ostavilo je traga

Zločini, zapravo genocid, koji su se dogodili u Srebrenici, nisu promijenili samo lokalnu zajednicu nego i bosanskohercegovačko društvo u cjelini. „Srebrenica nakon genocida ne liči na sebe, možda su ista brda, i doline, i kuće, i zgrade, ali Srebrenica kao grad, zajednica i njeno društvo ne liče na onu koja je bila prije agresije i genocida, naprosto jer je sada pusta, zapuštena, opustošena, ljudi nema, ubijeni su. Sela zarastaju i nestaju, ali ipak život u našem gradu se nastavio i ljudi koji su tu, a mali ih je broj, su se na neki način snašli i vole svoj rodni kraj, pokušavaju živjeti, mada nije lako. Genocid je uništio čitave generacije, obitelji, mahale, sela, apsolutno sve“, o promjeni lokalne zajednice i društva u cjelini kazao je ef. Hrustanović kao čovjek koji živi u tom gradu.

Upamtiti, ne zaboraviti

Već godinama unazad, u Srebrenici, ali i u čitavoj Bosni i Hercegovini, 11. srpnja obilježava se Dan sjećanja na žrtve genocida. Tog nadnevka se na poseban način odaje počast stradalima. Naš sugovornik kaže kako je taj dan – dan sjećanja na nevine ubijene ljude, žene i djecu koji su ubijeni, spaljivani i bagerima po livadama zakopavani – njemu samom važniji od datuma njegova rođenja, rođenja njegove djece, odnosno bilo kojeg drugog datuma jer sve zlo koje se dogodilo njemu, njegovim prijateljima i sugrađanima, ne smije se zaboraviti. Njemu ovaj dan predstavlja priliku da se ljudi podsjete kakvo zlo je u stanju počiniti suvremeni čovjek i koje se može ponoviti bilo komu ukoliko se ne bude upamtilo i opominjalo.  

Treba mnogo raditi

Preživjeli građani Srebrenice na plećima nose breme teške prošlosti, vrijeme odmiče, protekle su 24 godine, no ef. Hrustanović je rekao kako njegove rane neće zacijeliti, one će ga pratiti kroz čitav život. 

Velik broj ljudi pretrpio je teške gubitke, ali žive i danas. Kroz život se na sebi svojstven način nose s realnošću. „Žrtve genocida u Srebrenici, Podrinju i cijeloj BiH su pravi primjer moralnih ljudskih gromada, gdje su pokušali doći na svoja spaljena ognjišta i nastaviti živjeti bez da su se ikomu osvetili, bez da su vrijeđali, bez da su bilo kakav nered činili, žrtve žele mirno živjeti na svome, da se zločinci kazne i da se genocid nikada više ne dogodi nigdje u svijetu. Za mene su to heroji, sve i jedan“, rekao je ef. Ahmed.

Jasno je da je za bolji život na prostoru, kako Srebrenice, tako i čitave Bosne i Hercegovine, potrebno pomirenje. Postavlja se pitanje na koji način ga graditi noseći sa sobom teret prošlosti obilježene krvlju. Imam Bijele džamije u Srebrenici smatra kako je za pomirenje potrebno priznanje srpskog naroda, isprika i obećanje da se neće ponoviti. Osim toga, on misli kako se na tomu radi jako malo, čemu u prilog idu i razne političke „budalaštine“, negiranje i diskriminacije. Mišljenja je da se ne može miriti s nekim tko negira ubojstva, tko kaže kako njegovi najmiliji nisu ubijeni nego su to učinili sami, sami sebe ubili, svezali i zakopali u tri različite grobnice.

Zadovoljiti pravdu

Na Haškom tribunalu i Sudu BiH za zločine počinjene u Srebrenici osuđeno je 40-ak osoba na više od 600 godina zatvora i nekoliko doživotnih robija. Gotovo uvijek se zajedno s tim nameću pitanja: „Je li pravda time zadovoljena? Postoje li temelji za izgradnju boljih međuljudskih odnosa, vidi li se veći pomak u percepciji šire javnosti nakon gotovo 25 godina od počinjenih zločina? Pravda će biti zadovoljena tek onda kada se kazni svaki pojedinac i institucije koje su sudjelovale u činjenju genocida, i kada narod, kojem ti pojedinci i institucije pripadaju, Srbi, priznaju genocid, zločine, ubojstva i javno se ispričaju i obećaju da neće nikad nešto slično dozvoliti da se dogodi“, govoreći o tome, napomenuo je i da se zločini nad Bošnjacima ponavljaju. Njegovi su davno protjerani iz Užica, a pradjed mu je 1945. ubijen na isti način kao otac i djed. Smatra kako netko mora odgovarati, priznati, ispričati se i obećati da se neće ponoviti i usprkos svemu, mišljenja je kako je to jedini put k pomirenju.

Na strani istine

U kontekstu bilo kojeg zločina, a posebice ratnog sukoba, neizostavnu ulogu imaju mediji. Na pitanja „Na koji način mediji doprinose prenošenju istine o Srebrenici i izgrađivanju mira i suživota? Istodobno kako medijska izvješća utječu na stvaranje klime – na jednoj strani – nepovjerenja, a na drugoj možebitnoga 'mita o Srebrenici'?“, svoj odgovor je dao i mladi efendija iz Srebrenice. „Mediji su danas najmoćnije oružje, naravno, neki mediji negiraju genocid, neki transparentno govore o njemu, neki se baš i ne trude da toliko o tome pričaju. Mediji su kao i ljudi, ima ih svakakvih. Ali ipak jedna većina je na strani istine i mnogo doprinose širenju istine i onoga što se dogodilo u Srebrenici. Srebrenica je danas u svijetu sinonim za najstrašnije zločine koje je čovjek u novijoj povijesti počinio. To je dobro, s druge strane vi i danas čujete razne parole protiv Srebrenice i čak najavljuju nove Srebrenice kroz razna sportska i druga događanja, a to se slabo osuđuje. Mislim da se svatko treba zapitati, zaista, što nam znači Srebrenica i zašto više svi ne pogledaju istini u oči: maniti se propagande i doći u Potočare, i pognuti glavu, i pružiti ruku u nadi da će biti razumijevanja. Moga oca, amidže, dajdže, djedove, rođake nisu marsovci odveli, nego ljudi zlobni pobili u Kravici i Sandićima kod Bratunca“, kazao je iskreno Hrustanović.

Postoji nada

Stanje u Bosni i Hercegovini i nije baš bajno, pa tako ni u Srebrenici. Naš sugovornik iz tog grada kaže kako se ne živi baš lijepo, ali se Srebreničani nadaju da će biti bolje. Osim toga gaje nadu da će njihov grad ostati simbol stradanja jednog, a sramota drugog naroda – ali i točka odakle će se graditi dugovječni mir među narodima. Ljudi tamo, kako napominje, žive radi ljubavi, a ne zato što nemaju gdje, žive tamo u svom kraju gdje im je najljepše.

Stava je da ni mladima nije baš lijepo, ali kako to i nije samo do lukavih političara. Potiče mlade da se odvaže i krenu mijenjati stanje na bolje jer drugi to neće učiniti. Oni mogu i moraju sami sebi to osigurati. Moraju biti svjesni da mogu promijeniti mnogo toga, samo trebaju htjeti.

A vjerske zajednice?

Efendija Ahmed ističe kako vjerske zajednice i sami vjernici mogu mnogo učiniti kako bi zarastanje rana bilo učinkovitije, a posebice Srpska pravoslavna Crkva. U tom smislu, on se nada kako će oni krenuti u pravcu sagledavanja istine i suočavanja s njom te da će kroz svoje propovijedi primijeniti 10 zapovijedi. „Vjernik bilo koje vjere, a posebno naših objavljenih vjera, ne bi sebi smio dozvoliti da čini nered na zemlji jer ima jasnu uputu od Boga. Zlo čine nevjernici i bezdušnici“, rekao je sugovornik.

Na pitanje o tome mogu li Srebreničani – u velikoj većini muslimani koji su preživjeli genocid 1995. prepoznati da dobivaju sućut i solidarnost od Srpske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve u BiH, kazao je kako takvo nešto nije prepoznao, naročito od Srpske pravoslavne Crkve, ali da je vidljiv pomak te da je lijepo kad pravoslavci i svećenička lica iz svih krajeva Balkana dođu u Memorijalni centar Potočari.

„Katolička Crkva čini napore da se ne zaboravi zločin nad Bošnjacima, zaista također još više me obraduje činjenica kada vidim brojne katoličke svećenike na obilježavanjima godišnjica stradanja. Sjećam se biskupa Komarice u Ferhadiji i tu sliku neću nikad zaboraviti. Ne smijemo zaboraviti da su i dva katolika ubijena u genocidu, a ukopani su u Potočarima. Pravi vjernici, bilo muslimani, katolici ili pravoslavci se međusobno neizmjerno poštuju i to je sklad Božji na zemlji tako treba da živimo jedni uz druge, a ne jedni protiv drugih“, govoreći o tome dodao je i kako mu je drago da je kapelica ponovo sagrađena i otvorena u Srebrenici.