Sjećanje na brigadnog generala i svećenika


Svećeničko ređenje generala Henrija Pillota bilo je neobično, a njegov je život postao nadahnuće za sve kojima je služio…

Postoje kalendarske slučajnosti koje su više od samih slučajnosti. U nedjelju, 15. svibnja u Rimu je svetim proglašen službenik koji je postao svećenik Sv. Cesar de Bus; a dva dana kasnije u Lyonu je ukopan još jedan časnik koji je postao svećenikom…

Henri Pillot imao je izvanrednu karijeru: od Francuske vojne akademije Saint-Cyr do sveučilišnog sjemeništa u Lyonu, prolazeći kroz alžirske planine, močvare Coëtquidan (vojna škola u Bretanji) i Alpe. Njegovo ređenje 1992. po rukama biskupa Decoutraya izazvalo je senzaciju. Naime, u 61. godini života bio je prvi vojni general koji je pristupio dijecezanskom kleru u Lyonu.

Dok su mu njegove godine, osobnost i navike višeg časnika jedva dopuštale biti svećenikom kao i svaki drugi, njegova ga je karizma brzo dovela u službu mladima kao kapelana kartuzijanskih redovnika i mladih izviđača.

Izviđači nikad nisu znali puno o njegovoj vojnoj karijeri jer je malo govorio o sebi: njegov čin bio je dovoljan da im razbukta maštu, a tisuće suvenira, ukrasnih granata i uokvirenih medalja koje su krasile njegov stan širom su otvorile njihove zadivljene oči. Zdepast, uredna izgleda, s muževnim stiskom ruke i kratkim četkastim brkovima, bio je muškarac koji je njegovao estetiku svog nekadašnjeg zanimanja. Iako je ponekad znao koristiti šarolik jezik, nikada se nije predstavljao kao moralni autoritet i nije se uključio u visoko teološki diskurs.

Čovjek iz polja, bio je svećenik mladima i služio primjerom. Uvijek je bio pažljiv prema svakoj od duša koja mu je bila povjerena. Povrh svega, nikada nije izgubio komunikacijsku radost, vragolasti pogled nad kojim starost nije imala nikakvu moć, i smijeh koji je preobražavao cijelo njegovo lice i čiji su ispadi ispunjavali cijelu prostoriju.

Vlč. Pillot volio se smijati. Smijao se puno, glasno i svemu, uključujući i sebi – kada mu je sluh počeo otkazivati, iako je volio glazbu. Svima je donio živo svjedočanstvo suštinski sretna čovjeka: sretan prisutnošću drugih, trenutkom i služenjem dobrom Gospodinu kao što je služio svojoj zemlji u vojsci.

Ispunio je svoj dvostruki poziv o čemu danas svjedoče mnogi skauti, sada muževi i očevi. Imali su veliku naklonost prema svom Padru i svjedoče o ulozi koju je odigrao u izgradnji njihove osobnosti na pragu adolescencije.

Na kraju svog života, koji je kao brigadni general i svećenik Isusa Krista ponudio u službu svojoj zemlji i svojoj Crkvi, otišao je „kao izviđač koji se vraća kući nakon odmora“.

J.P., KT