Piše: Josipa Prskalo

Iako je rodom iz Ivanjske kraj Banje Luke, veći dio života proveo je upravo u glavnom bh. gradu i mnogima pomogao na više načina, a sve to kroz istinsko svjedočenje predanosti Kristu. Roditelji su mu po rođenju 1942. na krštenju dali ime Veselko, ali je ipak upisan kao Veseljko, s obzirom na većinsku nacionalnu pripadnost ljudi njegova rodnog mjesta. Rođen je u obitelji pokojnih Jure i Anđe, kao osmo od ukupno jedanaestero djece od kojih je, uz njega, živo još dvoje.

Po dolasku u katedralni župni ured, gdje Veselko zapravo provodi i najviše vremena, srdačno nas je dočekao zajedno sa župnikom preč. Markom Majstorovićem. Župnik je, dok je Veselko otišao nešto potražiti, iskoristio priliku i onako baš od srca iskreno nahvalio svog župljanina, a mi nismo mogli drugo negoli mu povjerovati, a kasnije se i sami uvjeriti.

Temelji vjere

Kako bi odgovarao na naša radoznala pitanja, Veselko se pomno „zarovio“ u svoju bogatu riznicu sjećanja... „Kod nas je poslije Drugog svjetskog rata bilo dosta djece, ali nismo imali organiziran vjeronauk u crkvi, bio je i komunizam, a i naš je svećenik bio stariji, koji je uvijek, sjećam se, išao na bijelom konju. To je bio drugi temelj moje vjere, poslije obitelji. Za sakramente smo se pripremali kod kuće – kod roditelja, a polagali smo kod župnika, dok smo svake nedjelje redovito išli na misu. Ali sjećam se, da su nam u tadašnjoj općini Ivanjska, nedjeljom od 10 do 12 sati, udaljeno četiri kilometra od župne crkve, organizirali predavanja i davali ručak nakon toga. Kasnije sam shvatio kako su išli s tom namjerom da toga dana ne idemo u crkvu na svetu misu. Dakle, oni su sustavno vršili otuđenje od Crkve, ali roditeljska i obiteljska ljubav prema Bogu bila je jača, tako da smo ustrajali“, ispričao nam je Veselko dodavši kako je Srednju medicinsku školu, kao stipendist Kliničke bolnice Sarajevo, završio u Banjoj Luci te kako je tamo najradije na mise išao u staru katedralu i na Petrićevac, Sv. Anti.

Došao i ostao

Po završetku srednje škole došao je u Sarajevo i zaposlio se na Kliničkom centru na Koševu gdje je radio kao laborant, no kako kaže – vrlo kratko – svega devet mjeseci, jer su ga pozvali na odsluženje vojnog roka kojeg je proveo u  Skopju, Prilepu, Gostivaru, Kičevaru i Tetovu. „Posebno mi je, iz tog razdoblja, u sjećanju ostao zemljotres '63. koji nas je zatekao dok smo radili tjelovježbe te smo se odmah, kao vojska, organizirali i pružali pomoć. U Sarajevo sam se vratio 1964., gdje me je čekao moj posao te sam samo nastavio gdje sam stao. Kada se otvorila Viša medicinska škola 1975., upisao sam se na Odsjek laboratorij te se doškolovao“, dodao je Veselko.

Što „ĆiM“ spoji ni smrt ne razdvoji

Ono što nas je posebno oduševilo bio je način na koji je govorio o upoznavanju sa suprugom, rođenom Sarajkom Ružicom, koja je nažalost preminula prije nekoliko godina. „Mi, mladost, smo nedjeljom u crkvu išli na bogosloviju u Sv. Ćirila i Metoda, u pola 12, koju su držali isusovci. Bilo je tada puno omladine te su se tu mnogi upoznali i sklopili brakove. Jedan od njih sam i ja – ondje sam upoznao svoju pok. suprugu Ružicu, s kojom sam se vjenčao 1965., a znam još pet-šest parova poput nas. Tako da crkva Sv. Ćirila i Metoda baš fino 'veže' i uvijek se lijepo osjećam kad god odem gore na misu“, rado je s iskrenim osmijehom i sjajem u očima ispričao Veselko, dok mu još uvijek na desnoj ruci sja vjenčani prsten. Ovom, nekim beznačajnom, gestom on poručuje mnogo i otkriva svoju bezuvjetnu ljubav prema pokojnoj supruzi s kojom je u skladnom braku izrodio dvoje djece: kćerku Marinu i sina Darka. „Kćerka je u Splitu i ima troje djece, a sin u Australiji i ima dvoje djece, tako da imam petero unučadi: Katarinu, Mladena, Ivanu, Josipa i Nikolinu. Vjenčao nas je župnik, vlč. Pero Vidović. Nije nas mnogo ni pripremao jer smo bili vjernici i već mu otprije pomagali“, objasnio je Dizdar.

„Dobri duh“ iz laboratorija

Nakon župnika Vidovića Veselko je nabrojio svakog sljedećeg, ali je posebno istaknuo jednog, kako kaže, njemu posebnog. „Pamtim sve župnike koji su se mijenjali, a u posebno lijepom sjećanju ostao mi je vlč. Ivan Kuprešak. On je bio jedan izvrstan svećenik – pomagao je, dobro djelovao, razumio, prodirao je u srž vjernika i svi su ga voljeli. Posebno je savjetovao i upućivao mlade i nas mlade bračne parove i kroz kateheze, tako da je bio vrlo aktivan“, ispričao je naš sugovornik.

Između brojnih tema koje smo spomenuli u razgovoru, dotaknuli smo se i one koja se odnosi na njegov posao. „Budući da sam u laboratoriju radio i u razdoblju kada svećenici nisu bili zdravstveno osigurani i nisu mogli ni vaditi nalaze kako treba, osjetio sam da bi mogao biti koristan i pomoći. Na to me je najviše potaknulo, kada sam u KCUS-u vidio pok. vlč. Marka Kamenjaša, koji je tada bio župnik na Marijin Dvoru. Vidim, šeta hodnikom, ja mu tada priđem: „Velečasni, mogu li Vam kako pomoći, što trebate?“, a on kaže: „Trebao bih izmjeriti šećer, ali ne znam kako“ - bio je dijabetičar. I odvedem ga ja tako kod sebe u laboratorij i izmjerim mu šećer. Tako da je s njim sve počelo i poslije možda i 10-15 godina, kada je bio već na postelji i obnevidio, ponovno sam došao izmjeriti mu šećer i prepoznao me je po glasu što mi je bilo posebno drago... Bio je tu i nadbiskup Jozinović, profesori Zovkić, Odobašić, Vukšić, kanonik Meštrović... Sjećam se jednom dobro, zvao me je pok. preč. Ivan Mršo jer je trebao primiti terapiju. A rat, '93. godina... Ja sam krenuo preko Višnjika dok su meci fijukali sa svih strana, moram priznati da mi tada nije bilo nimalo svejedno, ali uspio sam... Cijeli sam rat radio, a znali su nas dizati i na kopanje rovova. Također, trudio sam se biti pri ruci i sadašnjem nadbiskupu, kardinalu Puljiću. I tako sam ja sve do umirovljenja - a i sada ako mogu kome - pomagao, odnio bih  da se urade nalazi kod mojih kolega“, prisjetio se Veselko ističući kako ga raduje što je barem malo doprinosa mogao dati i pomoći nekomu uz Božju providnost.

Bolnička kapelica

Veselko pamti i kada je, najvećom zaslugom pok. preč. Ivana Mrše, u KCUS-u otvorena kapelica. „Ne znam točno je li 1995. ili 1996. – u bolnici je otvorena katolička kapela. Tako smo se moja supruga i ja, koja je također bila medicinska sestra na maksilofacijali, odmah uključili i išli na svete mise kako bi se to održalo te su se uskoro priključile i časne sestre“, kazao je naš sugovornik koji je uvijek bio pri ruci i bolničkim kapelanima kada im je trebalo pomoći i uputiti ih po odjelima kako bi podijelili svetu pričest bolesnicima. „To su uglavnom radili ravnatelji Caritasa, a sada to čini vlč. Pero Brajko, bolnički dušobrižnik. I dandanas, svake nedjelje u 10 sati ja idem gore na misu“, otkrio nam je Dizdar.

Desna ruka župniku

On se, kako kaže, u rad župe uključio još od župnika Kuprešaka kroz pastoralno vijeće, a kasnije je to intenzivirao s dolaskom don Pave Šekerije kada je postao član ekonomskog vijeća. „Najviše sam pomagao kada je blagoslov kuća jer dobro poznajem Sarajevo, tako da su svećenici najviše voljeli ići sa mnom. I evo već 13 godina kako pomažem i kod blagoslova kuća. Isto tako, na božićnu i uskrsnu ispovijed uvijek idem sa župnikom pohoditi nemoćne. Ispomoć sam u župnom uredu najviše kada župnici negdje izbivaju zbog hodočašća ili puta, jer netko mora ostati ovdje, a budući da su se uvjerili da ja to mogu raditi – odu bezbrižni“, spomenuo je Veselko.

Kako Bog zapovijeda

Iz župnog ureda s njim smo prošetali i do katedrale, do koje se rado pozdravio čini se sa skoro svakim prolaznikom, čime smo potvrdili početnu premisu. Ondje nam je kazao kako župljani svakog petka pred slikom Božanskoga Isusa mole Milosrđe Božje i Krunicu Presvetoga Srca Isusova. „To je uveo naš župnik Marko i bude dosta odaziva. Najdraža mi je opet krunica Majke Božje koju molim već evo 30-40 godina, pogotovo svibanjska i listopadska pobožnost, ali sam jako žalostan zato što je odaziv tada vrlo slab. Uglavnom nas moli troje-četvero, a nekad i ja sam... Iako i Papa poziva na to, i naš kardinal, i župnik stalno animira, ali odaziva nema, ne znam zašto“, tužno i zamišljeno je kazao naš sugovornik koji je istaknuo kako se mladi moraju što više uključiti. „I ja se uvijek pitam zašto neće – je l' nemaju ljubavi prema bližnjemu, prema Bogu ili neće 'trošiti' svoje vrijeme?! A bez ljubavi prema Bogu nema im života ni spasenja. Zato molim sve mlade da djeluju u svojim zajednicama, a ima raznih načina i mogućnosti... Žalosna je činjenica da su mladi bili privrženiji župi u komunizmu, nego danas“, kazao je Veselko na kraju poručujući kako je bitno da svi, a poglavito mladi, pristanu uz svoju Crkvu, župnu zajednicu, župnika i vode svoj život kako Bog zapovijeda.

Postoje ljudi i ... neljudi!

Prisjetio se Veselko i ne baš lijepih trenutaka koje je proživio na radu. „Sjećam se, bila je '93., ja sam bio dežurni zajedno s kolegicom i kolegom. Ručamo mi, kad dolazi moj šef s kojim sam surađivao 30 godina i kaže meni: „Zar si ti još živ – tebe je trebalo davno maljem ubit.“ Nas troje se onako zgledali, izgubili, ne znamo što bi... A tada je bilo vrlo opasno u Centru, bio je jedan, zvali smo ga Kinez, koji je svašta vršio po naređenjima... Međutim, ja nikome nisam rekao ništa, ni ženi, i hvala Bogu završilo se dobro“, otkrio je Dizdar i drugu stranu života.