Sudjelovali su franjevci iz plehanskog kraja te svećenici Vrhbosanske i Đakovačko-osječke nadbiskupije, a priključila su se i dvojica bogoslova iz Afrike koji se na Plehanu, učeći hrvatski jezik, pripremaju za studij teologije.

Središnju temu – Suvremeni osjećaj za vrijeme iz franjevačke perspektive – voditelj je predstavio u svjetlu života i djela Sv. Franje Asiškog, jer se ove godine obilježava 800. obljetnica njegove smrti.

Bliži ali ne i bližnji
Imajući u vidu kako razne obveze koje moderni svećenici moraju obavljati donose stresove, iskušenje i krize, ostavljajući im sve manje vremena i prigode za međusobne susrete, fra Josip je podsjetio na riječi pape Franje koji je ustvrdio da nas je tehnički svijet učinio međusobno bližima, ali ne i bližnjima: „Ovaj način komuniciranja je čovjeka učinio 'dostupnijim', ali i usamljenijim. Mi samoći nekad težimo, ali usamljenost ne volimo. Samo je u samoći moguće čuti zov Boga, jer već naš život znači da smo pozvani, željeni, čekani, voljeni, nošeni. U posljednje dvije godine svoga života Sv. Franjo se povlačio u kontemplaciju, ali ne zato da bi bježao od ljudi, nego kako bi bio više raspoloživ. Današnja usamljenost, koja često prelazi u depresiju, znak je kako se ljudi ne susreću sa sobom i ne čuju zov. Stvarna samoća omogućuje susret s drugima. Ljudi se danas više sastaju zbog određenih interesa nego iz osjećaja za drugoga. Mi telefoniramo i čujemo se ali to 'čuvenje' nije susret, jer susret uključuje gledanje u lice čovjeka“, rekao je predvoditelj.

Kultura provizornosti
Govoreći o čovjekovoj odluci za izbor zvanja ili posla upozorio je: „Kada se čovjek odlučuje za zvanje, za neki posao, za neku osobu, za redovnički život, ili kad se iz dana u dan odlučuje živjeti nekim načinom života, pitanje osjećaja privremenosti danas postaje vrlo problematično. Papa Franjo to naziva 'kulturom provizornosti' i ne odnosi se samo na artikle koje kupujemo nego i za zvanja i ljude za koje se odlučujemo, a onda to može postati kobno. Kultura privremenosti uvukla se u naš život tako da mnoge svoje odluke, zadaće i obveze doživljavamo privremenima – kao da ih odgađamo za neko drugo vrijeme. Stajati uz nešto i kad je teško, to nalazimo kod Sv. Franje pri kraju njegova života, kad je sve više spoznavao Božju volju. Današnja kultura privremenosti postavlja jednu zamku između dviju dimenzija života, koje su naizgled iste, a zapravo nisu. Izbor i odluka: mogu birati, a da se i ne odlučujem, kao što je i neizbor već neka odluka. Odluke koje danas ljudi donose u vremenu različitih ponuda i nisu odluke nego čisti izbor, jer obilje ponuda stvara u nama osjećaj privremenosti. Mogu birati, uzeti ili ne uzeti, ali teško se odlučujem za nešto. Ljudi se boje veće odgovornosti, zato se teže odlučuju za brak, kao i za svećenički i duhovni poziv“.

Ravnodušnost
Nadalje je fra Josip pojasnio kako crkveni dokumenti govore i o pojmu ravnodušnosti suvremenog čovjeka, koja može biti; prikrivena, ugodna, cinična, ljutita, svećenička i levitska, sigurnosna i transcendentna.

Ustvrdivši kako je današnjeg čovjeka zahvatio i i konzumerizam, koji David Wann naziva „bolešću našega vremena“, zaključio je: „Bolest je u pretjeranoj kupovini, što je jedan oblik zasićenosti, iz kojeg se čovjek teško može izvući. Jer, što više kupuje, troši, konzumira, čovjek ima osjećaj da više vrijedi, a zapravo se udaljio od svoga dostojanstva i svog identiteta. Konzumizam je oblik uživanja u materijalnome. Na ovaj duh upozorava i Sv. Franjo, videći kako mnogi lete za poglavarskom službom, što je za Franju odvratno, jer taj oblik težnje zamagljuje brigu za druge. Današnji se čovjek otuđuje od svega, čak i od samoga sebe, od prostora i vremena u kojem se nalazi. Otuđuje se od stvari koje ga okružju i od svog vlastitoga vremena, jer ima sve manje vremena. Ide da što više zaradi i tako se otuđuje od svojih vlastitih čina. Otuđuje se i socijalno, čak i od svoga osobnog identiteta“.

Na kraju duhovnih vježbi zahvalu predvoditelju i sudionicima uputio je gvardijan fra Ivan Nujić pozivajući sudionike da navraćaju u samostan kao u svoju kuću kad god za to imaju prigodu.

Ove su duhovne vježbe, uz duhovno obogaćenje, pružile svećenicima i prigodu za druženje i odmor na plehanskim brežuljcima, koji pružaju mir i tišinu potrebnu i za tijelo i dušu.

B. Lukačević/ J.P., KT