U prepunoj crkvi misno slavlje predvodio je župnik brodske župe vlč. Domagoj Lacković. Uz župnika fra Ivana Marića suslavili su i svećenici iz okolnih župa: domaći sin fra Blažen Lipovac, umirovljeni svećenik Riječke nadbiskupije mons. Pero Zeba, povratnik u Bijelo Brdo i grkokatolički župnik u Derventi o. Franjo Sitnik.

Aktualizirajući Evanđelje dana koje donosi događaj Isusova pohoda kući farizeja Šimuna vlč. Lacković ustvrdio je kako nam ono može biti ispit savjesti kakav je naš odnos s Bogom.

Tako je pojasnio s jedne strane Šimuna farizeja koji je primjer što znači biti izvana dobar, čestit, religiozan čovjek, a njegov odnos s Bogom formalan, hladan i distanciran i s druge strane odnos grešnice čija je ljubav prema Isusu bila jača od ljudskih obzira.

„Šimun je pozvao Isusa u svoj dom, ali ne i u svoje srce. Pred drugima je možda htio izgledati kao netko tko iskazuje poštovanje ovom novom učitelju, ali u dubini duše ga je osuđivao... Njegovo ponašanje otkriva i da je gledao na druge s visine. Osudio je ne samo grešnicu, nego i Isusa. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako je Šimun imao vjeru koja je bila formalna i izvanjska, ali ne i živa. Držao se propisa i bio je nazivan uzornim vjernikom, ali mu je nedostajala ljubav prema Bogu. Bio je blizu Isusa, ali zapravo tako daleko... Jesmo li više poput hladnog, suzdržanog farizeja? Izvana vrlo pobožni i religiozni ili smo poput ove grešnice svjesni da bez Isusa ništa ne možemo?! Imamo li u sebi slobodu pokazati Bogu svoju ljubav bez obzira što drugi misle o nama?!“, upitao je  rekao vlč. Domagoj.

U nastavku, svjestan što su sve prošli Koraćani u vrijeme zadnjega rata kada su morali ostaviti svoja ognjišta i tek s vrećicama u ruci krenuti u nepoznati poručio im je: „Danas ste se vratili u svoj zavičaj, u svoje Koraće. Možda su prošle godine, možda su se mnoge stvari promijenile, ali ono što ostaje isto jest ljubav prema rodnom mjestu. I vi u sebi nosite suze – suze sjećanja, suze nostalgije, suze zahvalnosti, možda i suze tuge zbog svega što ste morali ostaviti iza sebe. No, to su istodobno i suze ljubavi, jer da nije ljubavi, ne bi bilo ni suza. Suze nas povezuju jer govore o nečemu dubljem, o nečemu što ne prestaje. Govore o onome što ne možemo i ne želimo zaboraviti. Govore o vezama koje ne može prekinuti ni vrijeme ni daljina. I kao što su suze one žene bile put prema Isusu, tako su i naše suze danas most između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što je bilo i onoga što nosimo u srcima. Rodno mjesto ostaje više od puke uspomene – ono je dio nas. Ono nas oblikuje, podsjeća tko smo i odakle dolazimo. I dok god osjećamo ljubav prema svome zavičaju, dok god se sjećamo, molimo i vraćamo – makar samo mislima i srcem – Koraće će uvijek biti živo u nama. Jer ljubav, jednom posijana, nikada ne umire“, poručio je brodski župnik.

Misu su pjevanjem uveličali članovi župnog zbora župe Svete Obitelji predvođeni dirigentom i voditeljem Danijelom Stankovićem. Oni su na kraju mise, prvi puta, otpjevali koraćansku himnu, koju je za tu prigodu napisao i uglazbio Pavo Garić, Koraćanin, a sada župljanin brodske župe u koju je u izbjeglištvu došao u vrijeme zadnjega rata.   

U znak zahvale za njihov prvi pohod župnik fra Ivan darovao je vlč. Lackoviću sliku Gospe Koraćanske. Takvu je sliku darovao i župljaninu te župe Mirku Duspari, gradonačelniku Slavonskog Broda, koji inače pomaže i podupire rad ove župe i ostalih župa Derventskog dekanata.

Druženje su  nastavili uz zajedničku večeru u vjeronaučnoj dvorani, koju je pripremila Koraćanka Dubravka Lipovac, saborska zastupnica.             

B. Lukačević/ J.P., KT