Sarajevo

Moliti za hrvatski narod i za sve s kojima živimo


Duhovna obnova katolika djelatnih u politici i društvu održana je 13. prosinca obuhvativši svetu misu u katedrali Srca Isusova i predavanje u Svećeničkom domu Sarajevu.

Piše: Josip Vričko

Na pozivu vrhbosanskopg nadbiskupa i metropolita Vinka kard. Puljića svim katolicima – djelatnicima u društvenom i političkom životu u BiH na duhovnu obnovu kao pripravu za najradosniji kršćanski blagdan Božić, i ove su se godine odazvali brojni hrvatski dužnosnici svih razina vlasti, predvođeni predsjednikom Federacije Marinkom Čavarom.

Program duhovne obnove predvidio je prigodu za ispovijed, svetu misu te prigodno predavanje u dvorani sarajevskog Svećeničkog doma. Nakon ispovijedi, kojoj je pristupila nekolicina vjernika, svetu misu u sarajevskoj prvostolnici Srca Isusova predslavio je, uz koncelebraciju četiri svećenika, kardinal Puljić.

Nadbiskup Vinko je najprije govorio o Sv. Luciji čiji se spomendan danas slavio. Govoreći o njezinu životu i svetosti, naročito je naglasio njezino mućeništvo i progone kojima je bila izložena tijekom svoga života posvećena Bogu. Budući i danas živimo u bremenitim vremenima, kardinal je pozvao nazočne da mole za naš hrvatski narod, za svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i za sve one s kojima živimo.

Poslije svete mise, predavanje je u Svećeničkom domu održao prof. dr. sc. fra Ante Vučković, pod nazivom Vladavina nečujnog glasa. U biti, fra Anto se referirao na tri koraka, tri imena: Sokrata, Heideggera i Hannah Arendt, preko čijih djela je kanio rastumačiti kakav je to unutarnji glas, glas savjesti. „Glas koji ne čujemo, ali je ipak glas“, kazao je.

Prof. Vučković je u tom kontekstu podsjetio kako je u Sokratovo vrijeme, pa, dakle, i u doba kada su mu Atenjani sudili, savjest, unutarnji glas ismijavan. Sokrat, međutim, svome glasu vjeruje, ponosi se njime. No pritom nije mislio kako svi ljudi imaju taj glas. Vjerovao je zato kako je ne slušati savjest – strašno. „Za Sokrata je“, tumači fra Ante,“ njegova savjest religijsko iskustvo; Tko je poslušan savjesti ima kontakt s Bogom.“

Jedan od najznačajnijih filozofa prošloga stoljeća Martin Heidegger uči nas kako je to stoljeće obilježeno neautentičnim životom; Upozorava nas, naime, kako živeći tako dozvoljavamo da s nama upravlja „SE“ , odlučuje što se jede, što se radi, za koga se glasuje... Živimo neautentično, ali znamo da možemo živjeti autentično. To nam, uči nas Heidegger, govori naša savjest.

Njegova učenica Hannah Arendt mislila je – suprotno. „Savjest je fenomen na koji se ne možemo osloniti“, podsjeća prof. Vučković na njezinu tezu. Predavač se pritom referirao na slučaj  suđenja Adolfu Eichmannu, nacističkom dužnosniku zaduženom za koordinaciju plana istrebljenja milijuna ljudi tijekom Holokausta. Arendt je temeljem toga suđenja napisala glasoviti esej Banalnost zla, zbog kojega su joj mnogi, posebice Židovi, zamjerili. Tvrdila je, uz ino, kako je (i) taj ratni zločinac imao savjest, te kako, iako je to bilo za očekivati, nije, zapravo, bio nikakav monstrum. Imao je, dakle, savjest, ali ona je bila izvan njega. Nije to, dakako, bio Bog, nego  fuhrer.

Ovo iznimno zanimljivo - i političkim dužnosnicima vrlo edakuativno -  predavanje, nadahnutog prof. Vučkovića moderirao je kardinal Puljić, čiji su komentari, također, potaknuli zanimljivu diskusiju koja je nastavljena uz prigodan domjenak.