Uz predvoditelja misnoga slavlja mons. Tomića koncelebriralo je 30 svećenika među kojima je bio generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić te slavljenikov brat vlč. Tomislav Tomić. Prigodnu propovijed uputio je vlč. Dragan Jurić, svećenik koji pastoralno djeluje u Austriji.

„Da“ Kristu

Uvodno je vlč. Jurić kazao kako ima obljetnica koje ne govore samo o protoku vremena, nego o punini predanja te kako ne govore samo o godinama, nego o vjernosti. Ne govore, dodao je, samo o ljudskom putu, nego o Božjoj milosti koja čovjeka nosi, vodi i posvećuje.

„Takav je i ovaj današnji sveti trenutak u kojem slavimo 50 godina svećeničkog služenja našega župnika Marka. Pedeset godina svećeništva znači pola stoljeća izgovaranoga 'da' Kristu. To znači 50 godina oltara i euharistije, navještaja i šutnje, molitve i žrtve, služenja i sebedarja. To znači pedeset godina života koji nije bio zadržan za sebe, nego darovan Bogu i povjeren Božjem narodu. Zato danas ne slavimo samo jedan visoki jubilej, danas slavimo trag milosti koji je Gospodin ostavio u jednom svećeničkom životu. I doista, kada se na ovakav jubilej gleda očima vjere, postaje jasno da u središtu nije samo ljudska ustrajnost, nego prije svega Božja vjernost“, posvjestio je propovjednik, tumačeći kako  svećenik ne opstaje samo snagom vlastite volje, nego snagom milosti.

Govoriti s Bogom

„Ako je Marko kroz 50 godina ostao vjeran svome pozivu, onda je to zato što je Bog ostao vjeran njemu – podizao ga, krijepio, obnavljao i vodio kroz sve radosti, odgovornosti, križeve i kušnje svećeničkog života“, naglasio je vlč. Dragan te na poseban način istaknuo kako vlč. Marko kao svećenik nije bio samo čovjek koji je ljudima govorio o Bogu, nego prije svega svećenik koji je govorio s Bogom.

 „To je možda jedna od najljepših i najdubljih istina koje se mogu izreći o jednom svećeniku“, zaključio je propovjednik, posvjedočivši i kako je kao njegov prvi kapelan u Kupresu, od 2009. do 2012., mnogo naučio od vlč. Marka te mu je ovom prigodom zahvalio u svoje i u ime župne zajednice kojoj je služio i kojoj i danas služi srcem pastira.

Zahvala mons. Tomića

Poslije popričesne molitve, najprije se u ime župne zajednice Prozor obratila gospođa Marija Škarica te je tom prigodom župniku Marku uručen prigodni dar: misnica s ramskim motivima koju je poklonila skupina vjernika župne zajednice Prozor. Zatim je generalni vikar mons. Ćosić pročitao čestitke: vrhbosanskog nadbiskupa metropolita mons. Tome Vukšića, prof. dr. Mate Zovkića i nove provincijalke SMI s. M. Kristina Adžamić te je i u svoje ime čestitao vlč. Marku.

Na kraju svete mise svim prisutnima obratio se mons. Tomić, koji je zahvalio svima koji su imali udjela u tijeku ovih 50 godina svećeništva: svojoj obitelji, svojim poglavarima, subraći svećenicima te napose, dakako, Gospodinu, na, kazao je, preobilnoj njegovoj ljubavi i milosrđu svih godina do svećeništva i u svećeništvu. „Toliko čudesnih stvari može samo Gospodin učiniti u životu jednog svećenika“, svjedočio je mons. Tomić.

Poglavito je istaknuo sve koji su se tijekom godina angažirali u korist zajednice, a koji su uglavnom anonimni, no „vrlo prisutni, zauzeti i stvarni“ te je poželio da im Gospodin uzvrati za njihovu velikodušnost. Spomenuo je potom i sve župljane župa na kojima djelovao: „Doslovno, vi ste bili izvor moje životne sigurnosti na način da ste me pazili i da ste uvijek bili pažljivi da mi ništa ne nedostaje za život, rad i djelovanje, osobno, ali i za sve potrebe župe“, kazao je zlatomisnik.

Euharistiju je skladnim pjevanjem animirao župni zbor pod ravnanjem s. Anđeline Perić.

Nakon svete mise svi svećenici su se fotografirali u crkvi sa slavljenikom mons. Tomićem te su svoje zajedništvo nastavili u Ramskoj Kući na Makljenu kod zajedničkog stola.

Životopis zlatomisnika

Mons. Marko Tomić rođen je 14. travnja 1952. u Brezovom Polju kod Žepča od redatelja Ante i Anice rođ. Hrkać. Osnovnu školu završio je u Donjoj Golubinji kraj Žepča i u Bugojnu, srednju u Zagrebu, a Teološki fakultet završio je u Sarajevu, gdje je zaređen za đakona 15. lipnja 1975., a za svećenika na svetkovinu Petra i Pavla 29. lipnja 1976., također u Sarajevu. Kao svećenik obnašao je mnoge službe. Još kao mladomisnik poslan je u Kandiju na ispomoć župniku koji je bio bolestan. Zatim je imenovan župnim vikarom u župi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu. Nakon devet godina služenja u Novom Sarajevu upućen je na postdiplomski studij Kanonskog prava na dvije i pol godine. Poslije toga imenovan je članom Crkvenog suda, arhivarom i pomoćnikom u Nadbiskupijskoj kancelariji.

Potom je obnašao službu privremenog župnika u Gradačcu. Iz Gradačca se povukao s narodom u izbjeglištvo radi rata i pet godina ostaje u Đakovu, gdje su ga biskupi Ćiril Kos i Marin Srakić udomili u svećeničkom domu. Osim pastoralne brige za izbjeglice u izbjegličkom centru Gašinci, predavao je na KBF-u u Đakovu i bio imenovan sucem pojedincem na Crkvenom Sudu. Godine 1996. odlazi u Rim gdje je postavljen na službu vice-rektora u Hrvatskom zavodu Sv. Jeronima te je tu službu predano vršio 10 godina. Zatim je 2006. stavljen na raspolaganje Porečkoj i pulskoj biskupiji iz koje se vratio u Vrhbosansku nadbiskupiju nakon dvije i pol godine te je imenovan župnikom na Kupresu, u Otinovcima i župnim upraviteljem župe Rastičevo. Uz župničku službu 2011. godine imenovan je sudskim vikarom Ženidbenog suda Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije. Na ljeto 20. lipnja 2017. postavljen je na službu župnika župe Presvetog Srca Isusova u Prozoru, koju vrši do danas.

Uz navedene službe vrijedi još spomenuti kako je imao i druge dužnosti i zaduženja. Imenovan je 25. siječnja 2003. postulatorom kauze Drinske mučenice pred tadašnjom Kongregacijom za proglašenje svetih. Bio je član Odbora za pripremu dijecezanske sinode. Vršio je službu profesora na Katedri Kanonskog prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu od listopada 2010. Branitelj je ženidbenog veza pri II. ženidbenom sudu za Vrhbosansku crkvenu pokrajinu. Obnašao je službu bugojanskog dekana, a trenutno je dekan ramskog dekanata.

J.Vr.,KT