Na obilježavanju su se okupili bivši logoraši, članovi njihovih obitelji te članovi Udruge logoraša Hercegovačko-neretvanske županije.

Program je započeo polaganjem vijenca i paljenjem svijeća za sve poginule i preminule logoraše te je opijelo za sve njih izmolio jablanički župnik don Drago Ćurković, koji je potom u jablaničkoj župnoj crkvi slavio sv. misu.

Podsjetimo kako je logor Muzej osnovalo ratno Predsjedništvo općine Jablanica 15. travnja 1993. na čijem je čelu bio dr. Safet Ćibo. On je postavljen za šefa i Konjica i Prozora. Zarobljeni civili i pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) bili su smješteni u podrumskim prostorijama Muzeja bitke za ranjnike. Zatvoreni civili i pripadnici HVO-a bili su smješteni u prostorijama bez svjetla s betonskom i granitnom podlogom.
Od osnivanja do njegova zatvaranja kroz ovaj logor prošla je 891 osoba hrvatske nacionalnosti. Od tih 891 njih 88 su bili pripadnici HVO-a, ostalo su bili civili iz Jablanice, Doljana, Drežnice, Grabovice i okolnih mjesta, a neke Međunarodni crveni križ nije ni evidentirao.
U ovom logoru bila su zatvorena djeca, starci i žene. Čak je zatvoreno dijete sa svega 28 dana, a jedno dijete je čak rođeno u logoru.  Zatvorenici su vođeni na prisilne radove i kopanje rovova na prvim ratnim crtama.
Raspuštanje logora bilo je 1. ožujka 1994.

Mučna i bolna svjedočanstva podijelili su oni koji su bili zatvoreni u logoru Muzej:

Srećko Raič u logoru je proveo šest mjeseci. Tko zna što bi bilo da nije uspio pobjeći. U svom svjedočanstvu nakon polaganja vijenaca kazao je: „Ja sam imao kuću u Drežnici, imao sam kuću i zemlju, pet-šest duluma. Kad dođeše dva policajca da idemo u Jablanicu. Sve su bili pobili samo sam ja još ostao živ. Kud ću ići kad nisam ništa kriv?! – Ideš ili metak u čelo. Mi smo odatle u 12 sati krenuli prema groblju u Grabovici. To ti je sve Nihad Bojadžić... Volio bih se s njim sastati na sudu. Znam da je osuđen na 15 godina, ali samo da mu kažem četiri riječi šta je od nas radio.“

Danica Šitum iz Doljana: „Dovedena sam 28.07.1993. s djecom. Bili smo ovdje sedam mjeseci. Teško je sve to reći; glad, rad, hladnoća i kad god vidim granitne ploče sjetim se ovoga. To je vrijeme patnje, gladi, hladnoće. Kad god vidim ove granitn ploče uvijek mi je hladno.“

Među civilnim logorašima bili su i pripadnici HVO-a. Jedan od njih je Matija Jakšić iz Jajca. Treba napomenuti kako se dio Jajčana našao u Rami i Tomislavgradu nakon pada Jajca u Srpske ruke. „Mi smo puno govorili o ovome svemu. Ovdje sam bio osam mjeseci. Zarobljen sam na prvoj crti obrane na Bokševici. Nikada nitko nije spomenuo dvije masovne grobnice koje smo kopali. Jedna je bila na Vrdima, druga na Rogića kućama, ispod šatala. Spavali smo u štali. Spavali smo u crkvi u Drežnici gdje su nam polupali sve slike Križnog puta o glavu. Tjerali su nas da molimo Boga, da sviramo orgulje. Ako kažemo da smo išli redovno u crkvu onda batine, ako nisi zašto nisi. Na putu do ovog mjesta sretnem jednu gospođu i pitam je 'Gdje je bio logor?', a ona mi odgovori da to nije bio logor nego da su tu ljudi sklonjeni da ih se ne ubije. Nemam ništa protiv nekoga, ako je za nekoga Srebrenica i ovo je za mene Srebrenica. Ovo nije bio sabirni centar, ovo je bio logor. Tu su ljudi ubijani, mučeni, silovani... Svaka čast svakome, ja cijenim i njihove žrtve, ali prema tome trebaju i oni cijeniti nas.“

Prošla je još jedna obljetnica. Zabilježeno je ipak da se ne zaboravi. A pravosuđe? A pravda i pravica? E, to je priča za sebe. Sve to još ipak u ovoj državi ide prema „babu i stričevima“. A to što je netko patio, što je progonjen samo zato što je druge nacije i vjere to nije važno. Ipak, ljudi pamte, vrieme ne zaboravlja, Bog bilježi i prašta iskreno pokajanje.

Z.S./ J.P., KT