Misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolit mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s vrhbosanskim nadbiskupom u miru Vinkom kard. Puljićem, vojnim ordinarijem mons. Mirom Relotom te uz koncelebraciju generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađana Ćosića, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravka Dadića te još oko 120 svećenika.

U prigodnoj propovijedi naslovljenoj Program svećeničke službe je istina da Sin Božji nije došao suditi svijetu nego da se svijet spasi nadbiskup Tomo potaknuo je na promišljanje o odlomku iz Ivanova evanđelja 3,16-21 u kojem je opisan jedan od Isusovih boravaka u Jeruzalemu i razgovor Isusa i Nikodema. „Iako vjerojatno umoran u te kasne sate nakon naporna dana, Isus je primio Nikodema, saslušao ga pozorno, vrlo strpljivo s njim razgovarao i održao mu jednu od najduljih i najvažnijih pouka, koja je zabilježena u Svetom Pismu. Današnji odlomak iz te veličanstvene kateheze započinje Isusovim riječima: 'Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni' (Iv 3,16). To je rečenica, koju mnogi tumači smatraju najvažnijim retkom u Ivanovu evanđelju sa stanovišta teologije povijesti spasenja. Ona, naime, sadrži jasnu potvrdu da je ljubav Božja jedini, odlučni i pravi razlog što je Sin Božji postao čovjekom i tako se, kao Riječ Božja koja je postala tijelo (usp. Iv 1,14), na vidljiv način nastanio u svijetu. Kao Jedinorođenac, kao druga osoba Presvetoga Trojstva, Sin ima izravno iskustvo Boga, a kao onaj koji je postao čovjek isti Sin ima iskustvo svijeta. I upravo taj svijet je Bog toliko ljubio, da je dao svoga Sina“, posvijestio je mons. Vukšić napominjući kako Bog nije poslao Sina da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.

Dotaknuo se potom odlomka iz Djela apostolskih 5,17-26 u kojem su opisane opasnosti, osude i zabrane, kojima su bili izloženi apostoli, ali značajnije, u kojem je istaknuta istina da su apostoli hrabro nastavili služiti Božjem djelu spasenja i nisu dozvolili da ih opasnosti odvrate od tog puta. „Apostoli su bili svjesni da kao oni, koji su izabrali donositi svijetu Isusovo spasenje i razglašavati njegov nauk, uvijek trebaju računati s tim, da je upravo križ bio Isusov način, na koji je On svijetu ponudio spasenje, i da je nerazumijevanje za njegov nauk bila vrlo česta reakcija društvene okoline, državne vlasti i pojedinih ljudi. To jest, poruka je nama prezbiterima: Ako je Isusov apostol i njegov svećenik, po naravi svoje službe, 'drugi Krist' u svijetu, a upravo tako ih naziva kršćanska duhovnost i teologija, također kušnje križa i nerazumijevanje okoline su barem ponekad sastavni dio i njihova poslanja. Jasno, pri tomu je uvijek posvema na mjestu ponoviti Isusovu molitvu: Gospodine, ako je moguće, neka me to mimoiđe. No ipak tako da se uvijek vrši volja Božja (usp. Mt 26,39)“, potaknuo je nadbiskup Tomo.

Progovorio je zatim i o snazi propovjednika Evanđelja poručujući kako slobodan propovjednik ne dopušta biti uvjetovan, ali rado surađuje sa svima radi općega dobra i tako donosi svjetlo u područja društvenih sjenâ.

Za kraj, dotaknuo se „služenja da se svijet spasi, odnosno osnovnog sadržaja, pokretača, opravdanja i svrhe ukupnoga misionarskog djelovanja Crkve i svakoga pojedinog Isusova učenika. „Služenje Isusovoj želji, da se svijet spasi, osnovna je svrha sakramenta svetoga reda i svećeničkoga služenja (…) Budući da je Bog toliko ljubio svijet, također svećenik, koji je 'drugi Krist', treba ljubiti svijet i zemlju, njihove sinove i kćeri, prostore, ljepote, rane, izazove i muke. Naime, nismo kršćani samo zato da ljubimo Boga nego, prije toga, da vjerujemo da Bog ljubi nas“, kazao je mons. Vukšić zaključno pozivajući svećenike da ne osuđuju svijet nego da slijede primjer Isusa strpljiva i milosrdna dušobrižnika te pomažu ljudima, Svjetlošću koja je došla na svijet, prosvijetliti njihove tame.

Liturgijsko slavlje na orguljama animirao je vlč. Marko Stanušić, regens chori sarajevske katedrale.

Poslije sv. mise slijedio je radni dio susreta u dvorani Svećeničkog doma gdje su pozdrave i dobrodošlicu iskazali mons. Ćosić, nadbiskup Tomo i provincijal Dadić.

Zatim su održana tri predavanja o dokumentu Izjave i odluke Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije.

Prvo predavanje održao je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu dr. vlč. Ljubo Zadrić koji je govorio o teološkoj perspektivi dokumenta. Kazao je kako je teološki temelj dokumenta sadržan u geslu Sve obnoviti u Kristu, što odražava vjeru cjelovita naroda Božjeg. Naveo je kako crkveno poslanje nije „osobni hobi”, već sudjelovanje u zajedništvu koje svjedoči istinu o Kristu, uz poseban naglasak na „pedagogiju praćenja” i individualni pristup svakoj osobi. Ukazao je na ozbiljan rad koji treba uslijediti, referirajući se na ozbiljno i drugačije organiziranje pastoralne skrbe za vjernike.

Drugo predavanje održao je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu izv. prof. dr. vlč. Ilija Marković koji je izlagao o pravnoj naravi i obvezatnosti Izjava i odluka Prve sinode vrhbosanske nadbiskupije. Uz prigodnu prezentaciju govorio je o broju odluka po službama Crkve, pa tako za Službu naviještanja je određeno 118 odluka, Službu posvećivanja 62 te Službu upravljanja 38. Riječ je dakle, kako je vlč. Marković naveo, o 218 dokumenata koji uređuju život Nadbiskupije, uključujući strogu obvezu trajne formacije svećenika, zabranu njihova političkog angažmana te uvođenje obveznih pisanih ugovora za rad redovnika na župama. Posebice je naglašena zaštita dostojanstva euharistijske žrtve kroz zabranu zbirnih misnih nakana.

Treće predavanje, o pastoralnom vidiku dokumenta, imao je povjerenik za pastoral mladih i obitelji Vrhbosanske nadbiskupije dr. vlč. Ante Vrhovac. On je istaknuo kako Izjave i odluke Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije predstavljaju sredstvo i putokaz za pastoralno djelovanje, shvaćeno prije svega kao darivanje života, a ne samo kao provedba programa. Također, tiče se svih članova naroda Božjeg – laika, posvećenih osoba i prezbitera, s posebnom brigom za obitelji, mlade, ranjive skupine i razvoj zvanja. Naglasio je kako su ključna obilježja pastorala pedagogija praćenja i veće uključivanje laika, čime se gradi zajedništvo i prelazi sa “servisnog” na evangelizacijski pristup.

Naglasak je stavio i na konkretne odluke, poput osnivanja Ureda za pastoral i jačanja formacije, koji bi davali smjernice za budući sustavni i zajednički pastoralni rad.

Na kraju je vlč. Josip Marković, na službi u HKM-u Stockholm, predstavio aplikaciju koja može znatno olakšati župni administrativni rad, a mogla bi se primijeniti na razini cijele Biskupske konferencije BiH.

Nazočni su potom imali mogućnost davati svoje prijedloge te postavljati pitanja, a zajedništvo je nastavljeno druženjem uz ručak u prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

J.M., KT