Misu je predslavio i obred posvete vodio vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić uz suslavlje župnika vlč. Marcela Tunjića, dekana Tuzlanskog dekanata preč. Olivera Jerkovića i još devetorice svećenika.

U prigodnoj propovijedi mons. Vukšić postavio je pred vjernike lik Ivana Krstitelja i Zakeja istaknuvši kako se oba lika izvrsno slažu ne samo sa svetkovinom, nego i s činjenicom da će se toga dana posvetiti crkva.

Govoreći o Ivanu Krstitelju, propovjednik nadbiskup Tomo opisao ga je kao „samozatajnog, ali vrlo prodornog Božjeg proroka i svjedoka Kristova koji svojom osobom i govorom nije ostavljao nikoga ravnodušnim“ te istaknuo kako je temeljna vrednota njegova lika poniznost. „Teško je naći neki drugi lik iz biblijske povijesti, pa iz kršćanske kasnije povijesti koji je do te mjere obilježen poniznošću i samozatajnošću u službi Božjoj, kao što je to Ivan. A u vremenu u kojemu živimo sve samo ne samozatajnost sve češće i češće postaje neka vrsta nametnute vrednote, želje i potreba ljudi“, istaknuo je pojašnjavajući kako samozatajnost gledana iz kršćanske perspektive ne dovodi u pitanje zdrave ambicije. „Zdrave ambicije i izgradnja ovoga svijeta kao i izgradnja vlastitih života zadaća je nas kršćana. Ali sve to mora biti praćeno poniznošću“, posvijestio je mons. Vukšić.

Podsjetio je kako Ivan, kad ga žele proglasiti različitim imenima i vidjeti u njemu ostvarene različite službe, svima odgovara: „Nisam dostojan“, i nastavlja ponizno, ali prodorno i zahtjevno svoju službu. Osvrnuo se i na tri vrste pohvale: samohvalu koja je redovito oholost i ne odgovara istini, pohvalu drugih koja gradi prijateljstva ali često krije skrivene ambicije, te jedinu pohvalu koja je uvijek istinita – Božju. „U Ivanovu primjeru imamo Isusove riječi koje je za njega kazao upravo zbog one njegove poniznosti i prodornosti: da od Ivana veći u povijesti nije rođen od žene. Kad takva rečenica iziđe iz usta samoga Boga Krista Gospodina, onda se zaista radi ne samo o proroku Božjem i kršćanskom svetcu, nego o proroku nad prorocima i o svetcu nad svetcima“, kazao je vrhbosanski nadbiskup.

Govoreći o Zakeju, propovjednik je podsjetio na okolnosti u kojima je živio – kao Židov kojeg su regrutirale rimske vlasti da prikuplja nepravedne poreze od svojih sunarodnjaka, bio je najomraženija kategorija ljudi unutar židovske narodne zajednice. „Takva grešnika Isus ne samo da uočava, nego ga poziva u vlastito društvo i odlazi u njegovu kuću — što je izazvalo mrmljanje onih koji su to vidjeli. Isus kaže da je danas došla Božja stvarnost u Zakejevu kuću, i očito da Isusov govor se ne odnosi nikako ponajprije na kuću kao građevinu, nego na Zakeja samoga. U Zakeja kao kuću, kao dom, treba ući Božja stvarnost“, objasnio je nadbiskup Tomo nadalje ističući kako se to dogodilo jer je uslijedilo obraćenje – Zakej je pola imanja podijelio siromasima, a za Isusa je najvažnije da je Zakej nanovo započeo na drukčiji način, da se dogodilo obraćenje, da je krenuo putem svetaca, putem Kristovim, putem obraćenika.

Nadalje je mons. Vukšić progovorio o crkvi kao mjestu boravka Božjeg. „Ona je dom Božji i nije ni to njezina konačna svrha. Ona je dom za nas. Ona je dom da mi i ja i svatko od vas, po primjeru Ivana Krstitelja, postane i ostane zauvijek dom Božji, mjesto boravka Božjega. Ili poput Zakeja, ako je možda zalutao, pa i na najgori mogući način, da susretne Isusa, da ga zavoli, da prihvati ponovno njegov nauk kako bi i takav, poput Zakeja, postao dom Božji“, zaključio je nadbiskup Tomo pozvavši vjernike neka ih vode primjer Ivana Krstitelja, „neumorna i hrabra svjedoka Božjega“, i primjer Zakeja, „spremna na obraćenje i na novi početak, na hod za Kristom Gospodinom“.

Poslije propovijedi i Vjerovanja uslijedio je obred posvete crkve: molitva litanija Svih svetih, čitanje povelje, posvetna molitva, ugradnja moći Sv. Marije Margerite Alacok u oltar, mazanje oltara i četiri manja križa na četiri mjesta u crkvi krizmanim uljem i paljenje tamjana na pet mjesta oltara.

Kod oltara su asistirali bogoslovi Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa pod vodstvom rektora preč. Ivana Rake.

Treba kazati kako je prije sv. mise u župnom uredu upriličeno potpisivanje povelje koju je zatim na misnom slavlju pročitao preč. Jerković.

Inače, župa Sv. Ivana Krstitelja u Živinicama utemeljena je 6. listopada 1969. odvajanjem pojedinih naselja od župe Morančani. Najstariji sačuvani katolički sakralni objekt u gradu je kapela Svetoga Ante Padovanskog, izgrađena 1912.

Župa danas broji oko 900 vjernika te obuhvaća, uz Živinice, i općine Banoviće i Kladanj.

J.M., KT