Euharistijsko slavlje, u suslavlju sedmorice svećenika, predvodio je vlč. Vedran Ćosić, rektor crkve Kraljice Svete krunice i voditelj internata u Katoličkom školskom centru Sveti Josip u Sarajevu, javlja KTA.

Osim vjernoga puka, na misi je sudjelovalo i 30-ak redovnica – sestara Kćeri Božje ljubavi te članica drugih redovničkih zajednica koje djeluju u glavnom gradu BiH.

Uvodeći u misno slavlje, vlč. Ćosić pozdravio je sestre Kćeri Božje ljubavi na čelu s predstojnicom s. Fidelis Lučić, bogoslove predvođene rektorom Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa preč. Ivanom Rakom, svećenike i redovnice drugih zajednica te okupljeni Božji narod. Istaknuo je kako su se okupili proslaviti nebesku zaštitnicu, odnosno patron crkve Kraljice ASete krunice, koja je ujedno i javni oratorij uz koji su vezane brojne generacije.

U prigodnoj propovijedi vlč. Ćosić govorio je o tri prizora – razrušenom Sionu, Nazaretu i gornjoj sobi u Jeruzalemu – kroz koja se, kako je istaknuo, može promatrati ono što čovjek nosi u sebi.

U sva tri prizora događa se isto: „Bog dolazi i prebiva“. Osvrćući se na proroka Zahariju i narod koji se vraća iz progonstva, podsjetio je na umorne i uplašene ljude koji su iza sebe ostavili srušen hram i ruševne zidine te se pitaju jesu li sami krivi za ono što im se dogodilo. Bog im, međutim, ne govori da najprije sve poprave, nego poručuje: „Kliči i raduj se, kćeri Sionska, jer dolazim usred tebe prebivat'“, čime se pokazuje da Bog dolazi i prebiva usred ruševina.

Propovjednik je tu poruku povezao s čovjekovim često duboko ukorijenjenim uvjerenjem da je vrijedan ljubavi samo onda kada je dobar, uredan, uspješan i savršen. Takvu sliku čovjek, kazao je, može prenijeti i na Boga, misleći da mu se može približiti tek kada sve u sebi posloži. „Zaharijina riječ upravo ruši tu sliku jer Bog ne čeka da naša nutrina postane savršena katedrala, ukrašena izvana, nego se on nastanjuje i u ruševinama“, istaknuo je. U tom je kontekstu govorio i o tišini u kojoj izranjaju neisplakana tuga, stara ljutnja i strahovi kojima čovjek nije dao ime. „Tko se boji vlastite tišine, teško će čuti Boga koji u njoj govori“, poručio je.

Govoreći o Mariji u Nazaretu, vlč. Ćosić je istaknuo da Evanđelje pokazuje njezinu ljudsku reakciju na anđelov navještaj: ona se smela i stade razmišljati. Marija svoj nemir nije potisnula niti je od njega pobjegla, nego je ostala s onim što je osjećala i o tome razmišljala. Zrela vjera, naglasio je, nije odsutnost straha, nego sposobnost da čovjek strah pogleda i ne dopusti mu da odlučuje umjesto njega.

Nadalje se dotaknuo gornje sobe u Jeruzalemu, podsjećajući na apostole koji se nakon Isusova uzašašća nisu razbježali niti se povukli u vlastitu tugu, nego su se okupili i ostali „jednodušno postojani u molitvi“ s Marijom, Isusovom majkom. Marija, koja je i sama prošla kroz najdublji gubitak i stajala pod križem, nije apostolima oduzela bol, nego je svojom mirnom prisutnošću učinila bol podnošljivom. „Upravo je to majčinsko poslanje, ne ukloniti svaku patnju, nego biti uz nas tako da nas patnja ne razori“, istaknuo je. Promatrajući apostole, među kojima su bili Petar koji je zatajio, Toma koji je sumnjao i Šimun Revnitelj, čovjek žestoke naravi, vlč. Ćosić je naglasio da nitko nije bio isključen zbog svoje prošlosti. Takva, rekao je, treba biti i Crkva, zajednica, samostan, župa i obitelj – „gornja soba u kojoj se tuga smije podijeliti, ne zakopati, u kojoj ranjeni ne mora glumiti da je jak ili da je hrabar“.

Na kraju je progovorio o krunici uspoređujući njezinu molitvu s majkom koja uspavljuje dijete ponavljajući istu melodiju, iste riječi i istim ritmom. „To ponavljanje 'Zdravo Marija' smiruje uznemireno srce, usporava disanje i vraća nas u prisutnost. Dok usne ponavljaju, srce prolazi kroz otajstva radosna, svjetla, žalosna i slavna. Kroz njih naš vlastiti život, naše radosti, naši križevi, naše nade bivaju položeni u Kristov život. Zrnca u ruci nas podsjećaju da molimo cijelim bićem, dušom i tijelom“, rekao je vlč. Ćosić, nazvavši krunicu „gornjom sobom koju možemo ponijeti sa sobom bilo kamo“.

Zaključujući homiliju, vlč. Ćosić sažeo je poruku Božje riječi u prizore ruševine, straha, tišine i gornje sobe te pozvao vjernike da se ne skrivaju od vlastitoga srca, svoj strah predaju Bogu i jedni drugima budu ono što je Marija bila apostolima. „Neka i nas, draga braćo i sestre, nebeska zaštitnica uči da se ne skrivamo od vlastitoga srca, da svoj strah predamo onomu koji nas osjenjuje i da jedni drugima budemo ono što je ona bila apostolima – tiha, postojana prisutnost u kojoj Bog može prebivati“, poručio je.

Na kraju misnoga slavlja vlč. Ćosić zahvalio je svećenicima, redovnicama, bogoslovima i okupljenom Božjem narodu na sudjelovanju u proslavi patrona.

Liturgijsko pjevanje animirao je zbor bogoslova Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa pod ravnanjem preč. Rake.

Nakon misnoga slavlja upriličeno je druženje svećenika i vjernika sa sestrama sarajevske zajednice u samostanskoj blagovaonici.

Inače, crkva Kraljice Svete krunice nalazi se u sklopu zdanja Zavoda Sv. Josipa u kojemu je danas Katolički školski centar. Projektirao ju je 1909. Josip pl. Vancaš, a posvećena je 1. listopada 1911. Između ostaloga, glavni oltar darovao je austrougarski car Franjo Josip tijekom svoga posjeta BiH 1910. U ovoj su crkvi od 1920. do 1949. svoje redovničke zavjete položile 274 sestre Kćeri Božje ljubavi, među kojima i s. Jula Ivanišević i njezine četiri susestre ubijene 1941. iz mržnje na vjeru, a poznate kao Bl. Drinske mučenice, te je ovdje ujedno i njihovo svetište.

J.M., KT