Misno slavlje predvodio je vrhbosanski kanonik mons. Pavo Jurišić, uz suslavlje župnika u Vogošći i ravnatelja Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater vlč. Michelea Capassa i vicerektora ovoga sjemeništa vlč. Paula Henriquea dos Santosa Coelha. Prije svete mise bila je molitva Gospine krunice i pobožnosti Sv. Maloj Tereziji.

Mons. Jurišić, uvodeći u misno slavlje, napomenuo je kako je ova sveta misa zahvalnica za primljene milosti prilikom ovogodišnjeg pohoda relikvija ove svetice hrvatskom narodu. Rekavši kako joj je, iako je živjela samo 24 godine, Bog dao mudrost da otkrije mali put duhovnog djetinjstva te ljude uči kako pred Bogom ne trebaju velika djela, nego jednostavno, otvoreno i ponizno srce koje se potpuno predaje u Očeve ruke, pozvao je da euharistijsko slavlje započne s molitvom za tu djetinju vjeru.

Započinjući svoju propovijed, mons. Pavo ispričao je jednu životnu anegdotu; Čuo je, naime, primjedbu jedne žene sa sela, koja mu je kazala: “Znadete li da svećenici i liječnici najviše govore jedni protiv drugih.“

„Naravno, ostao sam bez teksta, jer nisam znao što bih na to uzvratio, osim: A što bismo mi tek rekli o ljudima iz politike, školstva, sudstva … Svugdje gdje su ljudi, tamo ima i ispraznih riječi, bolesnih ambicija, ogovaranja, tračanja i, ne daj Bože, klevete“, primijetio je propovjednik te ispričao crticu iz života svetice: „Kada je Mala Terezija ležala na samrtnoj postolji, tako stoji zapisano, dvije su njezine susestre povele priču: 'Sestra Terezija umire. Vidjet ćemo što li će o njoj zapisati Majka poglavarica: Došla je k nama, živjela i umrla – više se o njoj nema što reći.' Tako vidimo da ni sam život u klauzuri nije pošteđen od ovakvih ironičnih i sarkastičnih riječi, a ni svjesnog podbadanja, pa čak ni u takvom trenutku kada se njihova mlada susestra nalazi na samrtnoj postelji, koja je tada imala tek 24 godine, a već je bila na pragu smrti u karmelu u Lisieuxu. U tom je trenutku imala iza sebe devet godina života u vjeri, hrvanja u vjeri i borbe za vjeru. Vjerojatno tako treba biti", kazao je.

Potom je  posvjestio kako se u životu i svetosti Male Terezije može naći duhovnu potvrdu kako Bog može neznatan i slabi život pretvoriti u život iz kojeg izbija snaga i svijetlost. „U očima njezinih susestara otklonjen kao beznačajan, a nakon smrti je pokoljenja prepoznaju kao zaštitnicu misija i Rusije, kao zaštitnicu svećenika radnika i kršćanske radničke mladeži. Ono što joj u njezinom kratkom životu nije bilo moguće unutar zidina Karmela, to je ostvarila nakon svoje smrti. Njezine su riječi: 'Evo moja misija počinje: ona je da navedem druge da ljube Boga kao što ga ljubim ja i da pokažem dušama svoj 'mali put'. Želim proći svoje nebo čineći dobro na zemlji. Nakon smrti dat ću da na zemlji pada kiša ruža'“, podsjetio je mons. Jurišić te zazvao da dragi Bog podari da na zemlji pada kiša dobrote i Božjeg blagoslova.

Nakon svete mise blagoslovljene su ruže i upriličeno štovanje svetičine relikvije prvog stupnja.

Podsjetimo, 17., 18. i 19. svibnja u Samostanu bosonogih karmelićanki Bezgrješne Kraljice u sarajevskom naselju Stup u župi i svetištu Uznesenja Blažene Djevice Marije, boravile su relikvije Sv. Male Terezije – najmlađe crkvene naučiteljice i zaštitnice misija kao i njezinih svetih roditelja Ljudevita i Zelije Martin.

Kažimo i da je sarajevski Karmel 17. svibnja 2025. proslavio i stogodišnjicu kanonizacije ove svetice kao i srebrni jubilej obnove svoga samostana.

J.Vr.,KT