Euharistijsko slavlje u popodnevnim satima, uz koncelebraciju nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela u BiH mons. Luke Tunjića, urednika Katoličkog tjednika vlč. Josipa Vajdnera i ravnatelja Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Vlade Vrebca, predslavio je vlč. Ilija Marković, profesor kanonskoga prava na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Osim vjernika laika sudjelovale su redovnice različitih družbi koje djeluju u glavnom gradu BiH, a među njima i provincijalna glavarica sestara milosrdnica Provincije Majke Divne – Sarajevo, s. Augustina Matijević.

Biti bližnji bolesnicima

U prigodnoj propovijedi vlč. Marković je istaknuo kako je poslanje Crkve - biti bližnji bolesnima. Najprije je napomenuo da iskustvo bolesti čovjeka prisiljava zaustaviti se i prihvatiti kako nije gospodar svoga život. Potom je posvijestio na svetopisamsku činjenicu da su mnoga Isusova znamenja povezana s bolesnicima te osvijetlio značenje pojma „bližnji“. „Biti bližnji ne ovisi o tome koliko smo fizički blizu bolesniku, nego o odluci da u njemu prepoznamo čovjeka, sliku Božju“, kazao je vlč. Ilija te dodao kako je praštanje grijeha prvi korak prema tjelesnom ozdravljenju.  

„Živimo u vremenu koje nerado prihvaća slabosti. Društvo često pogrešno promatra bolesnika kao trošak ili problem koji treba riješiti. Istina je jedna: bolesnik je slika i znak Isusa Krista patnika. Ako Crkva ne stoji uz one koji trpe, prestaje biti Kristova Crkva. Briga za bolesne nije njezina sporedna zadaća; ona je mjerilo njezine vjerodostojnosti. U Božjem planu bolest može postati prostor u kojem se ljudi međusobno približavaju i povezuju. Riječi Psalma 37 možemo ponijeti kao lijek za dušu: 'Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj, i on će sve voditi' (Ps 37,5)“, rekao je prof. Marković te zatim naglasak stavio na spomendan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika kojega je 1992. utemeljio Sv. Ivan Pavao II.

„Na današnji se dan podsjećamo i na važnost dostojne medicinske skrbi za sve ljude, bez razlika. U zahvali i molitvi spominjemo sve koji su svoj privatni ili profesionalni život posvetili služenju bolesnicima, ponajprije članove obitelji bolesnika i medicinsko osoblje“, spomenuo je vlč. Ilija te završno naglasio kako su „članovi obitelji i medicinsko osoblje, ispunjajući ulogu milosrdnoga i suosjećajnoga Samarijanca, produžena ruka Crkve u brizi za bolesne, u služenju i otkrivanju Kristova lika u njihovim patnjama i bolestima“. „Možemo sa Sv. Vinkom Paulskim vapiti Gospodinu: '…pomozi mi, da ne prođem blizu nekoga s licem bez osjećaja, sa zatvorenim srcem, ubrzanim korakom'“, potaknuo je vlč. Marković.

Poslanje „bijelih sestara“

Poslije popričesne molitve pozdrav i zahvalu uputila je provincijalna glavarica s. Augustina na osobit način izričući riječi zahvale djelatnicima Rehabilitacijskog centra SPES koji su sudjelovali na misi, a svoje prostorije imaju u kompleksu samostana Sv. Vinka. Liturgijsko pjevanje, uz glasovnu potporu nazočnih, predvodio je bogoslov fra Marko Spajić.

Nakon misnoga slavlja, već prema tradiciji, sestre milosrdnice pozvale su sve na okrjepu u prostorije svoga samostana.

Valja podsjetiti kako je Sv. Vinko Paulski (1581. – 1660.), zajedno sa Sv. Lujzom de Marillac u Parizu 1633. utemeljio družbu Kćeri kršćanske ljubavi – danas poznate kao sestre milosrdnice, kako bi se brinule za ljude na marginama društva: napuštene, bolesne, siromahe, ostavljenu djecu, stare i zatočene. One su na poziv zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika 1845. iz austrijskog Tirola došle u Zagreb. Odatle su na poticaj apostolskog vikara, biskupa fra Paškala Vujičića 1871. stigle u Sarajevo te se vremenom razgranale po cijeloj BiH. Evangelizacijska i profesionalna služba „bijelih sestara“ na različitim poljima, a osobito u prosvjeti i medicini, bila je iznimno cijenjena. Za razliku od nekadašnjih vremena kada je u sarajevskom Kliničkom centru djelovalo gotovo stotinu redovnica, danas u toj zdravstvenoj ustanovi rade dvije, nastojeći svjedočiti Božju blizinu bolesnima u duhu karizme Sv. Vinka.

KT