U kapeli podignutoj i blagoslovljenoj 2012., misu je u zajedništvu s mons. Perom Zebom, umirovljenim svećenikom Riječne nadbiskupije i povratniku u Bijelo Brdo predvodio domaći župnik vlč. Marko Slišković. Kod oltara je asistirao bogoslov Petar Huseinović iz Zagreba, čiji su roditelji porijeklom iz ove župe.

Na početku homilije vlč. Slišković je posvjestio kako je znakovito jer je Evanđelje blagdana Mučeništva Sv. Ivana Krstitelja koji se obilježavao istoga dana – 29. kolovoza – a koji je zbog istine bio spreman položiti svoju glavu, povezano s događajem nepoznate djevojke koja je braneći svoju čast također s vjerom u svog Gospodina bila spremna položiti svoju glavu da sačuva svoju čast.

„Mnogi su u našoj povijesti položili svoju glavu za svoje ideale. Željeli su krvnici ubivši ih ubiti istinu, ali to nisu uspjeli, jer istina je ostala. Crkva nas poučava da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Krv njihova viče iz zemlje. Zločin se i nekako može sakriti, ali kosti ne mogu. One tiho šapuću pod zemljom. Upravo se toga mi danas sjećamo. I Sv. Ivo i ova mučenica, koju mi ne poznajemo, ali se sjećamo njezina velikog kršćanskog čina, a to je čuvanje svoje čast i vjere, dali su svoje glave. Smrt ima svoju svrhu. Kad kršćanin svoj život posvjedoči za Isusa njegova vjera potakne mnoge druge za isto. Na toj krvi, na tom spomenu da su bili spremni svoj život dati za Isusa, dolazimo na ovo sveto mjesto. Nije nama bitna ova djevojka, nego ono što je ona učinila da bi spasila svoju čast. Ne zaboravimo da smo – zbog jedne obične žene koja je tako velika i sveta i zove se Gospa – mi spašeni“, rekao je vlč. Slišković i sa zabrinutošću se zapitao tko je uzor današnjim ženama.

Zapitavši se što je za današnjeg kršćanina istina pojasnio je kako je Božja riječ, njegove zapovijedi uvijek ista samo je pitanje živimo li mi po toj riječi. Istaknuo je kako je zadatak svećenika upozoravati vjernike na grijeh, na obraćenje.

Na kraju mise, radostan zbog velikog broja okupljenih hodočasnika župnik je zahvalio na njihovoj vjeri koja ih je, kako je ustvrdio, dovela na to sveto mjesto. Posebno je zahvalio svojim župljanima koji su očistili to mjesto tišine okruženo ljepotama prirode, te pripremili ručak za sve koji su nakon mise uz druženje blagovali.

Unatoč visokim temperaturama u znak zahvalnosti Gospodinu za uslišane molitve po zagovoru nepoznate djevojke, od Slavonskog Broda pješice je hodočastilo i na misi sudjelovalo sedmero vjernika.

Podsjetimo, Djevojački ili Curski grob nalazi se u selu Pjevalovac kod Dervente uz sami put koji vodi od Derventskog Luga kroz Kuljenovce i Pjevalovac do regionalnog puta uz rijeku Savu, a na imanju je hrvatske povratnice Marice Sirovine, uz samu njezinu, u ratu porušenu pa obnovljenu kuću. Njezina majka prenijela joj je legendu o tome grobu, a ona ju je čula od svojih novih ukućana, oni pak od predaka i tako s koljena na koljeno. Taj kultni grob je fenomen koji nadživljava vrijeme i sve nepogode i u svojoj dugotrajnosti stalno se obnavlja. Vrijeme nastanka te legende i vrijeme događaja nepoznato je, kao što su anonimni i akteri priče, ali priča je poznata i na nekim drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, barem u svojim bitnim elementima: djevojka koja smrću brani svoju čast i zbog toga postaje predmet poštovanja, štovanja pa i čudesnih djela. Ona se prenosi s koljena na koljeno. Tako se priča da je ta djevojka čuvala blago na toj brdovitoj pjevalovačkoj kosi kada su putem, koji se danas ne koristi, ali mu je stara trasa sačuvana, naišli turski vojnici. Vidjevši je onako lijepu, a samu, uhvatili su je i pokušali joj nasilu oduzeti čast. Ona se tako silovito opirala da su je, bijesni, odlučili ubiti. Odsjekli su joj glavu, a glava se otkotrljala niz brdo i na mjestu gdje se zaustavila progovorila je: „Onaj tko posjeti moj grob u mladu nedjelju prije izlaska sunca ozdravit će od glavobolje ako je ima“. Tu je pokopano i djevojčino tijelo i od tad se grob čuva i štuje i na njemu se čudesa događaju. Vjernici, uglavnom katolici, često su dolazili na mjesto groba, ali pojedinačno i privatno. Po zagovoru te djevojke događala su se mnoga čudesna ozdravljenja napose od glavobolje i glas o tome stalno je bio živ.

Kapelicu nad njezinim grobom, koji je do tada bio obilježen samo križem, podigao je mons. Stjepan Zeba, župnik u Krasnom, inače sin ove župe. Kako je i sam često imao teške migrene molio je na grobu te djevojke i ozdravio, a u zahvalu za ozdravljenje sagradio je kapelicu koja je blagoslovljena 2012. Kapelica je otvorenog tipa kako bi ljudi u svako vrijeme slobodno mogli ući u prostor. Grob je ukomponiran u pod kapelice iza oltara i prekriven staklom, a na stražnjem zidu postavljena je slika-reljef koji prikazuje djevojku i napadače. Kapelica je svečano otvorena svake godine posljednje nedjelje mjeseca kolovoza i taj termin je prihvaćen kao budući dan godišnjeg okupljanja i misnog slavlja na grobu nepoznate djevojke.               

B. Lukačević/ J.P., KT