Misu zadušnicu u franjevačkoj crkvi Sv. Marka Evanđeliste predvodio je vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić. Uz provincijala Bosne Srebrene fra Zdravka Dadića, plehanskog župnika i gvardijana fra Antu Tomasa te derventskog dekana fra Ivana Marića suslavilo je 70-ak svećenika. Uz mnogobrojne vjernika na misi su prisutne bile i brojne redovnice te bogoslovi. Slavlje je pjevanjem animirao prof. na sarajevskoj teologiji fra Emanuel Josić.

U prigodnoj homiliji nadbiskup Vukšić je progovorio o vječnom životu koji sve vjernike čeka kod Gospodina.

„Vjerujem da je i naš brat pok. Ivan odlazeći s ovoga svijeta kao Isusov učenik svoga učitelja citirao i molio Oca nebeskoga da primi njegov duh. Danas i mi ponavljamo tu istu rečenicu i molimo Oca nebeskoga da duše svih naših pokojnika primi u svoje Kraljevstvo nebesko“, posvijestio je u homiliji nadbiskup Vukšić.

„Smrt je samo prolazak prema novom načinu života. Jedan oblik života prestaje da bi život u novom obliku trijumfirao! Isus je uzašao Ocu. To je osnovni smisao sveukupnoga njegova djelovanje, njegove povijesti spasenja. Uzašao je k Ocu kao prvina usnulih da bi i svi oni poslije njega, u istoj vjeri usnuli, također uzašli nebeskom Ocu. Stoga ponavljamo  - 'Oče u ruke svoje primi dušu pok. Ivana i duše svih nas'. Vjerujemo da će nas Gospodin primiti u svoje Kraljevstvo nebesko“, rekao je, uz ostalo, nadbiskup Vukšić.

Dodao je kako vjerujemo da je pok. Ivan, svjestan kako je ovaj život samo uvod u vječni život, često ponavljao: „Sjeti me se Gospodine kad me pozoveš u svoje Kraljevstvo“. „Vjerujemo da je fra Ivan povjerenom mu puku navješćivao vječni život na temelju Isusova uskrsnuća i vjeru da ćemo i mi jednoga dan uskrsnuti i uzaći Gospodinu koji je temelj svake naše radosti i svake naše molitve“, zaključio je nadbiskup Vukšić te uime nadbiskupije Vrhbosanske rodbini pokojnika uputio riječ sućuti.

Sućut je, uime braće provincije Bosne Srebrene, rodbini pokojnika uputio i provincijal Dadić.

Ustvrdio je kako se pok. fra Ivan bavio unošenjem u zadani život dviju izvornih franjevačkih crta dobrote i ljubavi. Istaknuo je kako je bio osebujan čovjek i svećenik, odvažan i hrabar te potkrijepio to događajima iz njegova svećeničkog života napose poslije zadnjega rata kada se prvi vratio na porušeni Plehan i kao gvardijan živio u kontejneru bez struje i vode sam te započeo obnovu svog rodnoga kraja koji je volio srcem i dušom.

„Fra Ivan je iz velike ljubavi  prema našem samostanu na Plehanu, kojeg je volio kao dušu svoju, odlučio ostati na onom što je ostalo od velebnog zdanja, te je poput pustinjaka, bez struje i vode i osnovnih uvjeta za život, stanovao u kontejneru neumorno radeći na uklanjanju ruševina i pokretanju obnove svega ovoga što danas vidimo na ovome mjestu. Bio je svojevrsni pionir u svemu tome: ne bi to mogao da nije bio čovjek vjere, toliko hrabar i odlučan, istodobno nekad i tvrd i nepopustljiv u onome što je smatrao da je dobro, ali i nježan i dobar prema svima onima koji su trebali pomoć, savjet i utjehu svjedočeći im ljubav Isusa Krista i Sv. Franje. Jako je volio umjetnost te je njegovao prijateljske odnose s uglednim arhitektima i umjetnicima našeg vremena, tako je uspijevao od njih pribaviti vrijedna umjetnička djela za Plehan i našu Provinciju“, kazao je fra Zdravko.

Uputivši riječi sućuti rodbini pokojnika uime župne zajednice Plehan župnik i gvardijan fra Anto ocrtao je život i djelo pok. fra Ivana.

Uslijedio je ukop na plehanskom groblju, a sprovodne obrede predvodio je provincijal Dadić.

Fra Ivan je rođen 25. srpnja 1946. u mjestu Poljari, župa Plehan, od oca Luke i majke Kate rođ. Zubak. Osnovnu školu pohađao je najprije u rodnim Poljarima i Derventi, a zatim i u Božincima. Nakon završetka osnovnog obrazovanja otišao je u Franjevačko sjemenište u Visokom, gdje je pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju (1962.-1966.). Teološki studij započeo je u Visokom, a dovršio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu 1971.

Franjevački habit obukao je 1966. u Kraljevoj Sutjesci, a jednostavne redovničke zavjete položio je iduće godine u istoj župi. Svečane redovničke zavjete položio je 19. ožujka 1971. u Sarajevu. Red đakonata primio je 3. travnja 1971. u Sarajevu, a za svećenika ga je zaredio 29. lipnja 1971. sarajevski nadbiskup mons. Smiljan Čekada.

Nakon svećeničkog ređenja fra Ivan Ćurić je obnašao brojne službe u svojoj franjevačkoj Provinciji i mjesnoj Crkvi : župni vikar u župi Plehan (1973.-1974.); župni vikar u župi Sivša (1976.-1977.); župni vikar u župi Breške (1977.-1979.); župni vikar u župi Tišina (1979.-1982.); samostanski i župni vikar u samostanu i župi Plehan (1982.-1983.); župni vikar u župi Koraće (1983.-1985.); bez službe u župi Dobretići (1986.); župni vikar u župi Ulice (1986.-1988.); župni vikar u župi Foča kod Doboja (1988.-1991.); župnik u župi Žeravac (1991.-1997.); gvardijan i župnik u samostanu i župi Plehan (1997.-2003.); župni vikar u župi Svilaj (2003.-2004.); župni vikar u župi Ulice (2004.-2006.); župnik u župi Žeravac (2006.-2016.) te župni vikar u Plehanu (2016.-2024.).

Fra Ivana je posljednji rat zatekao u župi Žeravac kada je morao zajedno s vjerničkim pukom potražiti spas u Hrvatskoj. Za vrijeme ratnih zbivanja boravio je u franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu, a kada su prestala ratna djelovanja posjećivao je uništenu župu. Pokazao je hrabrost i odlučnost te bio među prvima koji se vratio na Plehan. Od jeseni 1998. boravio je u kontejneru te se svim snagama zauzimao da započne obnova rodnoga Plehana kojeg je volio svim srcem i dušom.

Preminuo je u Slavonskom Brodu 17 rujna, u 79. godini života i 53. godini svećeništva.

B. Lukačević/ J.M., KT