Kolonama sjećanja, molitvom i euharistijskim slavljima dostojanstveno obilježen Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata

„Bog se očitovao u Vukovaru, u Kristu ranjenom i proslavljenom!“


U Vukovaru i Škabrnji, u četvrtak 18. studenoga obilježeno je 30 godina pada Vukovara u ruke velikosrpskog agresora, predvođenog JNA i srpskim paravojnim postrojbama, kao i 30. obljetnica krvavog pohoda velikosrpskog agresora na Škabrnju.

Vukovar i Škabrnja 18. studenoga   Foto: Pixsell/Martina Kuveždanin/Ines Gabrić

Vukovar i Škabrnja 18. studenoga Foto: Pixsell/Martina Kuveždanin/Ines Gabrić

Program Dana sjećanja ispred vukovarske Nacionalne memorijalne bolnice započeo je hrvatskom himnom i minutom šutnje za sve poginule, a nastavljen je glazbenim točkama Klape Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj i prigodnim recitalom glumca osječkog HNK, Darka Milasa.

Komemorativnom programu, uz velik broj građana, nazočio je hrvatski predsjednik Zoran Milanović, predsjednici Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i Vlade Andrej Plenković, ministri, stranački čelnici te drugi dužnosnici, a prisutni su bili i hrvatski biskupi: domaći đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić, pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, nadbiskup koadjutor riječki Mate Uzinić, nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH Tomo Vukšić, biskup gospićko-senjski Zdenko Križić, biskup varaždinski Bože Radoš, vladika križevački Milan Stipić te pomoćni zagrebački biskupi Mijo Gorski i Ivan Šaško – predvoditelj misnoga slavlja.

Nema sloge i jedinstva

Uime nuncija u RH Giorgia Lingue prisutan je bio mons. Alfred Rayan D`Souza, tajnik Apostolske nuncijature, a nazočio je i dr. Krunoslav Novak, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, dr. Tomislav Markić, ravnatelj Hrvatske inozemne pastve, kao i muftija Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz ef. Hasanović.

Po završetku programa formirana je Kolona sjećanja kojom je odana počast žrtvi Vukovara i Vukovaraca, posebno žrtvi njegovih poginulih, ubijenih i nestalih branitelja i civila. Među brojnim sudionicima bile je Kata Zadro, supruga legendarnog vukovarskog branitelja i zapovjednika obrane Trpinjske ceste general bojnika Blage Zadre, koji je poginuo u obrani grada 1991. godine. “Vukovar danas jako lijepo izgleda. Kada sam prije mirne reintegracije bila, nisam mogla naći ni svoju ulicu niti kuću, kako je grad izgledao. Danas je sve obnovljeno ali mi smeta što nema sloge i jedinstva”, kazala je.

U Koloni sjećanja bila je i Lyliane Fournier, majka francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera, jedne od žrtava Ovčare koja je u Vukovar došla s nećacima.

“Puna sam emocija. Čekamo da državni odvjetnik dovrši proceduru i da se provede istraga, da se raspiše tjeralica za ubojicom mog sina, sad imamo samo rješenje suda u Osijeku. Iznenađena sam koliko su ljudi pažljivi prema meni, koliko se ljudi sjeća mog sina”, kazala je.

Kolona je tradicionalno prošla ispod vukovarskog Vodotornja, simbola obrane Vukovara 1991. koji i danas ponosno stoji nad Dunavom sa svih svojih više od 640 ožiljaka od topničkim projektila kojima je na tisuće svakodnevno tijekom 87 dana opsade zasipan Vukovar.

Dok su gradskim ulicama prolazili brojni domoljubi, ogrnuti hrvatskim zastavama i drugim nacionalnim obilježjima sa zvonika crkve Sv. Filipa i Jakova odjekivala su zvona. Poglavito upečatljivi bili su stjegonoše koje su na čelu kolone nosili zastave hrvatskih ratnih postrojbi, kao i članovi i članice povijesnih postrojbi odjeveni u živopisne odore. I ove godine u Koloni je nošena nekoliko desetaka metara duga hrvatska zastava.

Sjećanje na Sinišu Glavaševića

Hrvatski radio Vukovar s prozora zgrade radija koja se nalazi u središtu grada, duž trase kojom je prolazila Kolona sjećanja, emitirao je ratna izvješća novinara i urednika te ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića, ubijenog na Ovčari. Radijski program HRV-a tijekom cijeloga današnjeg dana prilagođen je tragičnoj obljetnici i Danu sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.

Nakon dolaska na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, vijence su položili i svijeću upalili predstavnici hrvatskih branitelja Vukovara predvođeni posljednjim zapovjednikom obrane grada Brankom Borkovićem-Mladim Jastrebom, potom hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović , predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, izaslanstvo Vlade predvođeno predsjednikom Andrejom Plenkovićem kao i izaslanstvo Vukovarsko-srijemske županije na čelu sa županom Damirom Dekanićem. Izaslanstvo grada Vukovara predvodio je gradonačelnik Ivana Penava. Vijenac je položio i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.

Molitvu je predvodio nadbiskup Hranić, koji je rekao: „Svemogući Bože, u neizrecivoj providnosti svoga spasenja ti si htio da Gospodin naš Isus Krist svojom smrću na križu raskine okove grijeha i tamu smrti. Danas, o tridesetoj obljetnici stradanja ovoga grada, naša se duša obnavlja vjerom jer znamo da nam život i smrt sjaje u njegovu uskrsnuću. Pogledaj milostivo na naše molitve za sluge i službenice tvoje čija su tijela ovdje ukopana da čekaju slavni dan uskrsnuća. Privuci k svome križu njihova stradanja, sve boli i smrtnu muku, udijeli im puninu života da vječno uživaju radost vječne domovine.“

Poginuli su časno i hrabro

Nakon molitve, misu zadušnicu na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata predvodio biskup Šaško. Suslavili su gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, riječki nadbiskup koadjutor i dubrovački apostolski upravitelj mons. Mate Uzinić, nadbiskup koadjutor vrhbosanski mons. Tomo Vukšić, pomoćni đakovačko-osječki biskup mons. Ivan Ćurić, varaždinski biskup mons. Bože Radoš, vladika križevački mons. Milan Stipić i brojni drugi svećenici.

Uoči misnoga slavlja pozdravnu riječ prisutnima, uime đakovačko-osječkog nadbiskupa uputio je preč. Mato Gašparović, ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera Đakovačko-osječke nadbiskupije i ekonom đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa. Rekao je: „Okupljeni ovdje u Vukovaru, molimo mir, uskrsnuće i život u raspetom i uskrslom Gospodinu Isus Kristu za sve poginule branitelje Vukovara – grada simbola agresije, stradanja i hrabre obrane Slavonije i čitave Hrvatske. Poginuli su časno i hrabro, braneći svoje obitelji i domove u obrambenom ratu, nametnutom našem hrvatskom narodu.“

Svoje zajedništvo izrazio je i sa svima koji u Škabrnji mole za svoje pobijene žrtve, a potom je uime Đakovačko-osječke nadbiskupije i nadbiskupa te otaca franjevaca pozdravio sve prisutne vjernike, hrvatske branitelje, predstavnike državne vlasti te oce nad/biskupe, kao i fra Milana Krištu, provincijalnog ministra Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda te rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željka Tanjića, koji je bio prisutan sa studentima HKS-a. Pozdrav je upućen i studentima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu te studentima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu koji su bili prisutni sa svojim dekanima, kao i kandidatima za svećeništvo i redovničkim kandidatima i kandidaticama s njihovim odgojiteljima.

Uvijek ima mjesta za molitvu

Na početku misnoga slavlja, pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško zahvalio je nadbiskupu metropolitu Hraniću na pozivu na euharistijsko zajedništvo te je izrazio blizinu hrvatskim braniteljima i članovima obitelji ubijenih, poginulih, ranjenih, zlostavljanih i na razne načine stradalih u obrani Vukovara. Misno slavlje liturgijskim pjevanjem animirali su zborovi triju vukovarskih župa i filijale Bogdanovci pod vodstvom mo Ivana Andrića, regensa chori u đakovačkoj katedrali, a uz glazbenu pratnju Brune Vučkovića. Liturgijsko čitanje pročitao je Hrvoje Karnaš, psalam Gospodin je pastir moj pjevali su fra Miroslav Petrac i Pavle Vukas, a evanđelje je navijestio đakon Nikola Klemen.

Započinjući svoju homiliju, mons. Šaško istaknuo je kako u Vukovar dolazi s puno poniznosti te se osjeća jako malenim i neznatnim pred veličinom onoga što je prikupio spomen u Vukovaru i izvan njega tijekom trideset godina. Rekao je: „…svatko tko istinski osluškuje i razmišlja o događajima u Vukovaru prije trideset godina pa sve do danas ne može izbjeći izazov da pokuša govoriti o neizrecivome; da nastoji opisati neopisivo. Zbog toga nije čudno da se ponekad rađa krik pun boli, ponekad šutnja, ponekad zahvala, pri čemu uvijek ima mjesta za – molitvu.“

Ističući kako – gledajući grobove na ovom vukovarskom groblju, njihov broj, imena i godišta – se ne može biti hladan, ohol i bezosjećajan – gluh za pitanja koja postavlja ovo mjesto, rekao je: „U Vukovaru je bešćutno nasilje željelo ostaviti ruševine i zgrada i ljudi; umornu zemlju i razderana srca; pogažene savjesti i prognanu ljepotu; blatom i mržnjom okaljanu ljudskost; razbijene snove okovane jezom; prazne domove i još praznije duše; grobišta iskopana zločinom i prekrivena ravnodušjem. Tragovi svega toga i danas su vidljivi, ali nas nisu privukli poglavito oni. Što je stvarni razlog našega dolaska odjekuje u Isusovoj riječi: Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.

Vukovar je to: otvorene stranice evanđelja

Biskup je podsjetio na znakovitost – posebno snažni napadi i razaranje Vukovara, kako svjedoče branitelji, započeli su upravo 14. rujna 1991., na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. „Bila je subota. I kada se činilo da Vukovar sve više biva pritisnut k zemlji, u tim je trenutcima Kristov križ bio uzdizan, da bi bilo jasnije vidljivo izranjeno Kristovo tijelo i Ljubav koja je pobijedila smrt. Ta nas je istina i danas privukla“, naglasio je mons. Šaško i nastavio: „U susretu s Vukovarom, nakon pogleda na mjesta obilježena zlom i patnjom, brzo sam shvatio da se zapravo nalazim na otvorenim stranicama evanđelja. Vukovar je to: otvorene stranice evanđelja. Na njima se i danas obnavlja i živi Vukovar; od njih može i treba živjeti Hrvatska.“

Naglašavajući: „Vukovar i spomen na njegovu žrtvu važan je za svako vrijeme u kojemu živimo kao Crkva i kao narod“, biskup Šaško rekao je da i danas dobivamo odgovore na goruća pitanja naše sadašnjice, ako ih želimo čuti i ako dublje razmotrimo što se to dogodilo u Vukovaru ujesen prije trideset godina. „Ako se o nečemu pitaš, ako se osjećaš nesigurnim, ako istinski tražiš – Vukovar će ti reći, zapravo Bog u njemu, otvoreno utjelovljeno evanđelje“, uputio je biskup i razložio četiri naglaska.

Prvi je naglasak da nas „Vukovarska žrtva poziva da u središte ne stavljamo neprijatelja“, a mons. Šaško rekao je kako u Kristu na križu susrećemo poziv da pogledamo, da razmotrimo što je učinio Božji neprijatelj, što čini čovjek, što činimo mi, kada pristanemo da nam taj neprijatelj bude vođa. „No, naš pogled ne ostaje na toj strahoti nego smo vođeni onime što je učinila i što nam je darovala Božja ljubav. Neprijatelj je izabrao da nam bude neprijatelj. On je ovdje poražen. Može i dalje birati da ostane neprijatelj, a na nama je moliti da više ne ide tim putem, osobito jer zna da je uz nanesene boli hrvatskomu narodu i svim Vukovarcima ponizio i svoj srpski narod; osobito jer zna što treba činiti u odnosu prema nanesenomu zlu.“ Pojašnjavajući kako bi nam bilo drago da se i neprijatelji odlučuju za dobro, mons. Šaško je istaknuo: „…bez obzira kako odlučio netko drugi – trideset nas je godina hrvatske slobode, ostvarene na vukovarskim i drugim žrtvama, naučilo da smo mi u Hrvatskoj puno veća prijetnja samima sebi, odnosno svojoj sreći.“

Nigdje nema toliko života koliko ga ima u simbolu

Pojašnjavajući drugi naglasak, biskup je rekao: „Vukovar, sa svime što je postao, naš Vukovar nas nadilazi. Postao je simbolom. Netko će prigovoriti da se u simbolu i od simbola ne može živjeti. No, upravo vrijedi suprotno: Nigdje nema toliko života koliko ga ima u simbolu“, a zatim je nastavio: „U hrvatskome se društvu od vremena do vremena, s više ili manje očitim interesima, unese takozvani ‘problem simbola’, odnosno preispitivanje o tome koji su simboli prihvatljivi za suvremenu Hrvatsku. Stvara se dojam da u slobodnoj Hrvatskoj to pitanje nitko nije u stanju razmrsiti, odnosno da je mnogima stalo do toga da bude zamršeno. Ako budete željeli čuti, Vukovar će vam reći…“

Razložio je zatim kako velika većina ljudi u hrvatskome društvu smatra nespornim polazištem Domovinski rat i vrjednote koje su omogućile život u slobodi te da svaki narod vuče određena opterećenja iz prošlosti i da opravdanost korištenja simbola treba proći provjeru smisla, te je nastavio: „Rat protiv Hrvatske, posebice u Vukovaru, zorno pokazuje tu provjeru. Zbog toga nisu potrebna ni posebna vijeća ni povjerenstva, ni akademske rasprave ni duboke semiotičke i semantičke raščlambe. Dovoljno je vidjeti koje su i kakvo znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je znakovlje bilo na odorama ljudi koji su Vukovar branili, štitili živote drugih pronoseći svoje živote. To je lako provjeriti ne tražeći stručnjake, jer su tu razliku – ako im se istinito predstavi – u stanju prepoznati ljudi diljem Hrvatske i izvan nje, počevši od djece bilo kojega školskog uzrasta. Čini se da je došlo vrijeme kada se, osobito mladima, mora odgovoriti na jednostavna pitanja, kao što su sljedeća dva: Kako je moguće da bude prihvatljivo znakovlje pod kojim je mrcvaren Vukovar? Koji su to totalitarizam zastupali i promicali ljudi koji su ovdje branili svoj dom? I dovoljno je potražiti simbole koji su ostali na stratištu ‘Ovčare’ ili na minskim poljima, na kojima je ljudskost prožeta božanskom ljubavlju ostavljala dijelove tijela i živote, da bi ženama, starcima i djeci otvorila stazu do slobode.“

Ako želimo čuti, Vukovar nam govori…

Mons. Šaško izdvojio je zatim povjerenje kao treći naglasak, i uputio: „Vukovar i Hrvatska branjeni su snagom povjerenja. To je bio oslonac jednih drugima, bez kojega nije bilo moguće podnijeti takve napore.“ Ocrtavajući povjerenje kao dragocjenu snagu međuljudskih odnosa, biskup je rekao: „Kako možemo očekivati povjerenje naroda u jednome važnom pitanju, ako istina izostaje u drugim važnim pitanjima? Ako istina nije uzeta kao kriterij za pročišćavanje spomena naše nedavne prošlosti; ako se neistina promiče glede Drugoga svjetskog rata i poraća te tadašnjih žrtava; ako se neistinom brani stečene povlastice nositelja i dionika komunističke ideologije i njihovih potomaka; ako vukovarski očevi i majke, supružnici i djeca – zbog tko zna kakvih ‘korektnosti’ – ne mogu osjetiti da nam je stalo do istine, možemo li drugdje očekivati povjerenje? Ako želimo čuti, Vukovar nam govori…“

Završavajući svoju homiliju pomoćni biskup zagrebački izdvojio je i četvrti naglasak: „Vukovar je uzor zajedništva“. Podsjetio je da Kristov križ govori da ga ni najbliži nisu razumjeli i da su se i Isusu najbliži, kada je uzdignut sa zemlje, udaljili u strahu te da je taj isti križ postao je izvorom novoga zajedništva. „Trideset godina kasnije, što je s našim zajedništvom? Puno se o njemu govori, ali ga rijetko susrećemo, čak i među hrvatskim braniteljima. Možda smo povjerovali u neku drugu moć ili smo zaboravili da nas je privukla i povezala ona snaga i čežnja koju je Bog usadio u svakoga čovjeka, a koju mi kršćani živimo u daru križa, u ljubavi, koju – jedinu – ni smrt ne može uništiti. To vukovarsko zajedništvo, tako potrebno i samomu Vukovaru, sposobno je odgovoriti na svaku podjelu. Bolno je danas vidjeti bilo koji razdor i napetosti u našemu društvu, proizišle iz neosjetljivosti, iz neodgovornosti u riječima, odlukama, planiranjima i postupcima. Dobro bi bilo da sve što je važno za našu domovinu provjerimo u svjetlu dara, kakav nam je ostavio Vukovar“, rekao je mons. Šaško i poručio: „Bog se očitovao u Vukovaru, u Kristu ranjenom i proslavljenom!“

Državni vrh potom je odao počast i stradalim žrtvama na Ovčari, ispred spomen-obilježja masovne grobnice gdje je 20. studenoga velikosrpski agresor ubio 200 ranjenika i civila dan ranije odvedenih iz vukovarske bolnice.

Bitka za Vukovar u kojoj je, prema podacima koje je prikupio Franjevački samostan u Vukovaru, poginulo, ubijeno ili nestalo ukupno 2717 branitelja i civila, počela je 25. kolovoza, kada su jugoslavenska vojska i srpske paravojne postrojbe krenule u opći tenkovsko-pješački napad na Vukovar.

Oko 1800 hrvatskih branitelja, među kojima je bio veliki broj dragovoljaca iz cijele Hrvatske i drugih zemalja, uspjelo je Vukovar braniti gotovo puna tri mjeseca. Obrana grada slomljena je 18. studenoga 1991. godine.

U srpske koncentracijske logore odvedeno je nekoliko tisuća zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, dok je iz grada prognano oko 22 000 Hrvata i ostalih nesrba, prenosi IKA.

Misu za Domovinu u Škabrnji predvodio zadarski nadbiskup i predsjednik HBK mons. Želimir Puljić

Gotovo u isto vrijeme kad je krenula Kolona sjećanja u Vukovaru u četvrtak 18. studenoga, procjenjuje se da je oko dvadeset tisuća ljudi iz cijele Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine sudjelovalo u Koloni sjećanja u Škabrnji obilježavajući 30. obljetnicu stradanja toga maloga ravnokotarskoga mjesta.

U izaslanstvu Vlade bili su ministri Ivan Malenica, Marija Vučković, Vili Beroš, Nina Obuljen Koržinek te Oleg Butković, koji je rekao kako svake godine dolazi u Škabrnju, jer je za taj kraj i emotivno vezan, zbog obiteljskog porijekla.

Ministar je rekao da kao i svi danas osjeća i ponos, a i zahvalu svim žrtvama. „Prošlo je 30 godina, vrijeme brzo prolazi, ali rane ne zacjeljuju. Nadam se da ćemo svi zajedno u izgradnji bolje Hrvatske napraviti sve kako bismo živjeli bolje, ali i da se ovo više nikada ne ponovi“, rekao je Butković.

Nema alternative

Zahvalio je svima koji su došli u ovim epidemiološkim uvjetima. “Vidim dosta ljudi i to je zaista lijepo da ćemo se danas zajedno prisjetiti i još jednom odati počast žrtvama u Škabrnji“, rekao je.

Također je dodao kako vjeruje da će tužiteljstvo napraviti sve da se pravdi privede one koji su napravili ovaj strašan masakr. “Tu nema alternative, tako da vjerujem da će i ovaj dio doći na red u hrvatskim institucijama za koje su i branitelji ginuli, a za koje vjerujemo da funkcioniraju”, poručio je ministar Butković.

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek je rekla kako „sjećajući se danas svih stradalih u Vukovaru i Škabrnji i njihove velike žrtve, moramo svi s velikim poštovanjem i odgovornošću graditi bolje, sretnije i uspješnije društvo“.

Na obilježavanju 30. godišnjice zločina u Škabrnji izaslanik predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića bio je potpredsjednik Ante Sanader, a izaslanik predsjednika RH Zorana Milanovića njegov savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić.

Nakon polaganja vijenaca kod Spomen-obilježja masovne grobnice, misu za Domovinu i poginule u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio je zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) mons. Želimir Puljić.

On je u propovijedi istaknuo da je „bio tužan dan stradanja kada je JNA s postrojbama pobunjenih hrvatskih Srba okupirala jedan grad i jedno selo, Vukovar i Škabrnju“. Među ostalim je rekao i da „ovaj dan simbolično označava i namjeru zločinačke vojske koja je taktikom spaljene zemlje krenula u osvajanje hrvatskih sela i gradova koje danas predstavljaju Vukovar i Škabrnja. Nadbiskup Puljić, služeći misu za Domovinu, prisjetio se 30. obljetnice stradanja Škabrnje, ali i Vukovara, te vjernike pozvao da svoju sadašnjost i budućnost ne prepuštaju stihiji i beznađu.

„Upućujemo svoje žarke molitve Ocu Nebeskom neka se sjeti svih koji su ovdje prije 30 godina nevino stradali“, rekao je nadbiskup na misi u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji te naglasio kako nije dovoljno samo položiti cvijeće i zapaliti svijeće.

Tuđman znao pregovarati, zapovijedati i stvarati vojsku

„Branitelji su, naime, za slobodu Domovine pali kako bismo je mi pravedno i pošteno znali izgrađivati“, istaknuo je te pozvao da stoga, ne prepuštamo svoju sadašnjost i budućnost stihiji i beznađu.

„A hrvatski narod neka raste i napreduje u miru, slozi, međusobnoj toleranciji i ljubavi. Neka se ognjišta ne gase i kolijevke neka ne budu prazne. Za svakoga u našoj Domovini neka bude dovoljno rada i kruha, pravde, mira i sreće“, poručio je Puljić.

Prisjetio se 18. studenoga 1991., dana kada je nakon herojske, 87 dana duge opsade, pao Vukovar, a srpski agresor upao u Škabrnju, ubivši 48 civila i 15 branitelja.

„Bio je to tužan dan stradanja kada je vojska JNA s postrojbama pobunjenih hrvatskih Srba okupirala jedan grad i jedno selo, Vukovar i Škabrnju. A ta dva mjesta, na dva različita kraja Lijepe Naše, utjelovljuju u sebi zvukove njezine himne: ,Teci Savo, Dravo teci, Nit’ ti Dunav silu gubi, sinje more, svijetu reci, da svoj narod Hrvat ljubi’“, kazao je nadbiskup.

U svojoj je homiliji spomenuo i tadašnje hrvatsko čelništvo s predsjednikom Tuđmanom koji je, istaknuo je, „u tim teškim danima znao pregovarati, zapovijedati i vojsku stvarati“.

Spomenuo je i novinara Siniše Glavaševića, čiji je glas bio“ svjetla iskra nade u tami ratnih izvješća“, zaključio je propovijed mons. Želimir Puljić.

Zločin Ratka Mladića

Obilježavanje 30. obljetnice zločina u Škabrnji završilo je nakon misnog slavlja hodnjom do mjesnoga groblja Sv. Luke, gdje su ispod Središnjeg križa položeni vijenci i zapaljene svijeće za sve stradale branitelje i civile.

Pohod na Škabrnju počeo je ujutro 18. studenoga 1991. napadom srpskoga agresora, potpomognutim zrakoplovstvom bivše JNA, tenkovima i pješaštvom tzv. Kninskoga korpusa pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Nakon sloma otpora slabo naoružanih branitelja, iz podruma i kuća na najbrutalniji način istjerane su žene, djeca i starci, a samo je toga dana u Škabrnji ubijeno je 48 civila i 15 hrvatskih branitelja.

Pokolji i progoni nastavljeni su i sljedećih dana, a za višegodišnje okupacije do oslobođenja u Oluji 1995., broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86, izvijestila je Hina, kako prenosi IKA.

J.Vr.,KT