„Opća tema ovoga studijskog promišljanja je unutarcrkveni dijalog, suradnja i suodgovornost. Odmah treba jasno reći, a to je i sržno, da je Crkva u sebi strukturirana hijerarhijski, a to znači da se odluke ipak donose 'gore' i da se u takvom sustavu traži velika doza poslušnosti. Uostalom npr. kod ređenja pita se je li netko spreman obećati poslušnost onome koji mu je poglavar, tj. biskupima i njegovim nasljednicima. Nastaje pitanje ima li mogućnosti i koji su dometi onoga što ovdje stoji: dijalog? Kakva je to suradnja kad ja radim u ime nekoga, dakle izvršavam što on odredi? Na koji se način tada vidi da sam suodgovoran u životu i radu Crkve, odnosno njezine zajednice župe? Naravno, to pitanje si može postavljati i svaki krštenik jer je i on dio Crkve i suodgovoran za njeno lice u svijetu. Nema dvostruke Crkve“, rekao je uvodno Aračić.

Prema njegovim riječima, unutarcrkveni dijalog je institucionaliziran. „U Crkvi upravo postoje i neke institucije za koje bi se htjelo reći da su nositeljice, ali istodobno i praktikantice dijaloga, i to onoga unutarcrkvenoga. Ovdje treba također odmah ustvrditi da se kultura unutarcrkvenog dijaloga nezaustavno prenosi na izvancrkveni dijalog i to na svim razinama, skupinama, a nas posebno zanima kultura toga dijaloga na razini župnih zajednica i drugih skupina. A tu se neposredno i najšire može govoriti o dijalogu kao oznaci kršćana i njegovih institucija“, kazao je predavač.

U tom vidu je ključnim označio osobe u institucijama, te pojasnio kako se čini potrebnim stalno imati na umu izvornu zamisao crkvenih tijela da budu nositelji dijaloga, ali isto tako i činjenicu da ta tijela sačinjavaju ljudi različitih dobi i formacija, različitih koncepata i načina ponašanja. „No, ne smijemo nikako zaboraviti kako svaki od nas u sebi nosi s jedne strane osobne preduvjete za dijalošku dimenziju djelovanja, ali isto tako i formacijske preduvjete. I to se kod svakoga od nas dade različito osjetiti“, naveo je Aračić.

Kad se govori o dijalogu unutar same Crkve i neke društvene stvarnosti, naveo je kako valja naglasiti da je dijalog put do istine. „Po sebi dijalog kao takav pretpostavlja da mogu postojati bitne razlike u razumijevanju kako se zapravo dolazi do istine, do odluka, do zajedničkih usmjerenja. Ujedno se prihvaća dijalogalnu koncepciju i same te istine, tj. postupnost i djelomičnost a to vrijeme zajedničkog hoda služi da se šire horizonti i nastane postupno razumijevanje sadržaja i njegovo moguće prihvaćanje. To sve onda ujedno zahvaća i samo poimanje crkvenosti, ustrojstva Crkve kao hijerarhijske i najčešće jednosmjerne komunikacije unutar crkvenog sustava, koje misli da ima poslanje čuvanja jedinstva vjere, jedinstvo govora o istoj vjeri, a u svemu, kako u počecima tako i na kraju, odlučujuću riječ ipak ima Učiteljstvo. Zato je vrlo teško i nimalo lagano jasno izreći što je to unutarcrkveni dijalog? Ako sve ide odozgo prema dolje, onda ostaje tek tzv. kreativni posluh“, kazao je predavač.

„Taj kreativni posluh, doduše uključuje dijalog, ali dijalog nejednakih, a njegov rezultat ovisi o sposobnosti i spremnosti onoga višega da čuje nižega. Zato se s unutarcrkvenim dijalogom veže i unutarcrkvena disciplina: poštovanje hijerarhijske strukture, poslušnost poglavarima, respekt i poslušnost crkvenom učiteljstvu“, smatra Aračić.

Ukazujući na Gaudium et spes (br. 92), te encikliku Ecclesiam suam (br. 119), rezimirao je kako iz toga proizlazi kako su „više tema i više sugovornika zahtjev koji vrijedi i danas i u ovoj našoj Crkvi, kako prema unutra, možda ponajviše, a onda kao posljedica bio bi kvalitetniji i prema van. Ukazao je i na pojavu individualizma i personalizacije koji se primjećuje i u crkvenim zajednicama.

U završnom dijelu predavanja predavač se osvrnuo na tijela suodgovornosti na razini biskupije i župe ističući nekoliko zapažanja o tome kako funkcioniraju i koliko se ona upotrebljavaju u vidu dijaloga, suradnje i posebno suodgovornosti na razini biskupije i župe.

Na kraju je ostavio i nekoliko otvorenih pitanja vezanima uz unapređenje unutarcrkvenoga dijaloga i suodgovornosti: kako steći međusobno povjerenje i otvorenost na crti biskup – prezbiter; odnosno župnik – župljani.

IKA