U razmatranju nad Ivanovim evanđeljem (Iv 11, 45-56) poručio je: Za tjedan dana u našim bi se crkvama u šutnji i molitvi zadržavali na Isusovu grobu i pripremali se za najveći događaj svijeta: Isusovo uskrsnuće. Mi smo sada također na jednom grobu, sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića čiju stotu godišnjicu rođenja za nebo ove godine slavimo. Danas se trebalo održati 18.  po redu hodočašće djece naše biskupije na grob Sluge Božjeg. Svake godine se okupe školska djeca sa svih otoka naše biskupije i ovdje imaju svoj program koji kulminira svetom misom. Ove je godine drugačije i svi znamo zašto, ne ponovilo se! Grobovi su mjesta ozbiljnosti, jer se u njima nalaze osobe kao i mi, ali na jedan potpuno drugačiji način. Taj drugačiji oblik postojanja čeka svakoga od nas i pred tim oblikom postojanja svatko od nas se treba zamisliti, jer ćemo prestati postojati na sadašnji način i zaživjeti potpuno drugačije. Taj prijelaz iz jednog u drugi način postojanja zovemo smrt. Smrt ima svoje posebno značenje. Ona nije samo kraj jednog načina postojanja, nego je i kruna života. Smrt je kao jesen kad sve polako umire, lišće se suši i opada, priroda se povlači u stanje mirovanja, ali to je i vrijeme dozrijevanja plodova, kad čovjek ubire plod svoga cjelogodišnjeg rada i truda. Tako mi kršćani pristupamo i promatramo smrt.»

Potom se, razmišljajući o misnim čitanjima toga dana, zapitao što je to što ljude dijeli jedne od drugih te ponudio odgovor: «Grijeh ima stotine imena: svađa, mržnja, ljubomora, zavist, sebičnost, osuda, ne praštanje, izrugivanje, uspoređivanje koji ima više, tko manje, kako se tko oblači, ponaša,… sve nas to dijeli jedne od drugih. I to je uzrok mnogim zlima u svijetu. Grijeh svega svijeta prekinuo je Isusov zemaljski život i razapeo ga na križ. Ali taj isti svijet nije mogao utjecati na njegovu odluku i na njegovu volju da on svoju smrt učini plodonosnom za cijeli svijet. Vjerski i državni poglavari Isusova vremena igrali su prljavu igru i svjesno su oduzeli život nevinom čovjeku, ali nisu mogli utjecati na to da Isus Krist svoju muku i smrt pretvori u dar spasenja.Sin Božji je postao čovjekom da čovjeka oboži, da čovjeka odvede u zajedništvo samoga Boga i zato se u Isusu Kristu dogodilo najveće moguće jedinstvo Boga i čovjeka, jer je Bog postao čovjekom. I zato Bog nije mogao dopustiti da jedan tako plodan život koji je sav gorio i izgorio za drugoga, bude nasilnom smrću uništen.Zato Isusov križ i njegovo uskrsnuće postaju središte jedinstva ljudskog roda. Sa svoga križa Krist grli cijelo čovječanstvo i privlači ga k sebi, čini ga jednim Božjim narodom. Sav Isusov život, kao i način njegove smrti ne prestaje privlačiti i oduševljavati mnoge muškarce i žene, mladiće i djevojke, djecu i mlade,…. svih vremena, da ga nastoje i oni sami svojim životom slijediti i njemu se u potpunosti posvetiti».

Vjernike je podsjetio da je jedan od takvih radikalnih i gorljivih kršćana i sluga Božji, biskup Antun Mahnić.

«Jedno od najvećih njegovih djela je briga oko izgradnje hrvatske katoličke mladeži. Bio je svjestan da na mladima svijet ostaje i da su mladi budućnost naroda, ali pod uvjetom da budu složni, da ih nose isti ideali, da shvate ozbiljno svoje poslanje u svijetu i da ugrade sve svoje sposobnosti kako bi naš narod opstao i napredovao.

Svjestan da mu se bliži kraj zemaljskog života biskup Mahnić, 25. rujna 1920. piše  svoje posljednje pismo hrvatskoj katoličkoj mladeži koje je nadahnuto ovim evanđeljem i Isusovom odlukom da njegova smrt »raspršene sinove Božje sabere u jedno« (Iv 11,52).»

Potom je pročitao pismu biskupa Mahnića: »Doskora će biti konac mome životu na ovoj zemlji, jer osjećam, da mi dnevno propadaju sile. Prije smrti želim, o moji mladi prijatelji, da vam još jednom upravim srdačnu, a dakako i posljednju riječ. Siguran sam da ćete je primiti dobrohotno, kako ste je susretali i dosada, i to za volju katoličke stvari, ne obzirom na moju osobu. Najprije stavljam vam na srce jedinstvenost i slogu u katoličkim redovima. Tâ slogom rastu i male stvari, a jedinstvenost vodi do krasnih i brzih uspjeha. Ispunite Isusovu želju, da med sobom budete "jedno" kao što je On i Otac nebeski (Iv 17,22); poradite da svi budete kao prvi kršćani "jedno srce i jedna duša" (Dj 4,32). Treba se stoga čuvati i u misli svega, što vodi do cijepanja, te podgriza jedinstvenost i bratsku slogu.[…] Vruće želim, da postanete dobra sol sebi i narodu. To ćete jedino time postići, ako se usko spojite s Kristom; ako se u Vašim redovima bude često i prečesto pristupalo k presvetoj Euharistiji. Tu će vas Bog pretvoriti i "mladost vaša će se obnoviti kao u orla" (Ps 102,5). Dnevno pristupanje k ovoj sv. trpezi neka bude barometar napredovanja u katoličkom duhu, u spoju s Isusom. Katolička omladino! Svršavam. Mnogo toga bih imao da kažem; ali me izdaje snaga. Sve rečeno još jednom ti stavljam na srce, da uvažiš, zavoliš i u svojem življenju provedeš u djelo. Nitko od vas, premili moji, neka ne zađe ni za čas s katoličkog puta! Svi budite veselje vječnom Bogu, kod Koga ću se za vas moliti u lijepome nebu, i od koga vam već sada prosim najobilatiji blagoslov.«

«Draga braćoi sestre, čuli smo ove prekrasne oproštajne misli, oporuku biskupa Mahnićahrvatskoj katoličkoj mladeži točno pred stotinu godina. Kao što vidite In crucesalus, to je njegovo biskupsko geslo, U križu je spas. Interesantno je da se je on rodio na blagdan Uzvišenja sv. Križa, i umro na blagdan sv. Ivana od križa. Cijeli život je bio u križu, s križem i pod križem. I mi smo pod ovim križem uoči Cvijetnice ili Maslinske nedjelje, nedjelje Muke Gospodnje. Vjerujem da nas ove njegove misli, ovo evanđelje, ovaj ambijent potiču da razmišljamo o važnosti života, vrijednosti života, ali i o koncu života kao kruni života, kada treba ubrati plod. Svi smo pozvani da uberemo plod svoga života i svoga rada. Ne možemo doći pred Gospodina Boga praznih ruku, s nečim moramo doći. Neka se svatko zapita s čime ću jednom doći pred lice Gospodnje», rekao je na kraju mons. Petenjak.

Razmatranje i molitvu biskupa Petanjka može se vidjeti na slijedećoj poveznici.

Ž.I, KT