Zagreb

Pokopana s. Bernarda Krištić, Klanjateljica Krvi Kristove


Sprovodni obred 5. listopada na groblju Mirogoj predvodio je mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uz sudjelovanje desetorice svećenika. Sestra Bernarda (Iva) Krištić, preminula 2. listopada 2023. u Domu Dragi bližnji u Okučanima u 75. godini života i 58. godini redovništva.

Nakon sprovoda slavljena je sveta misa zadušnica u Župi Svete Terezije od Djeteta Isusa, , a predvodio je također biskup mons. Komarica uz suslavlje četvorice svećenika.

Uz biskupa i svećenike, s. Bernardu je na posljednji počinak ispratilo 60 Klanjateljica, sestra i brat, brojni nećaci i rodbina, prijatelji, poznanici i sestre redovnice drugih družbi.

Sestra Bernarda, krsnim imenom Iva, rođena je 24. siječnja 1949. u mjestu Borčani (župa Kongora kod Tomislavgrada, Mostarsko-duvanjska biskupija) u Bosni i Hercegovini, kao šesto dijete roditelja Bože i Stane rođ. Krajinović, uz još dvije sestre i četiri brata. U obiteljskom ozračju usvojila je prave kršćanske vrijednosti: duboke temelje vjere i molitve, povjerenje u Boga, velikodušnost, gostoljubivost i osjećaj za ljude u potrebi – koje je i svjedočila tijekom svoga života.

U zajednicu Klanjateljica došla je 15. listopada 1964. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1967., a doživotne 15. kolovoza 1972.

Nakon završene gimnazije u Zagrebu, od 1977. do 1982. boravi u Rimu, gdje na Papinskom sveučilištu Salesiana studira katehetiku i odgojne znanosti. Potom se vraća u Domovinu i preuzima službu poglavarice zajednice u samostanu Novi Nazaret u Banjoj Luci.

Dvije godine poslije, u listopadu 1984., imenovana je provincijalnom savjetnicom, a od 1987. do 1991. vrši službu provincijalne poglavarice. U tom je razdoblju (1988. – 1991.) bila i predsjednica Unije viših redovničkih poglavarica (tadašnje Jugoslavije). U studenom 1989. imenovana je članicom Vijeća za katehizaciju tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije, a u lipnju 1991. kardinal Franjo Kuharić imenovao ju je članicom Povjerenstva zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi.

Sve te odgovorne službe predala je drugima u ljeto 1991. kada je imenovana vrhovnom savjetnicom Družbe na mandat od četiri godine. Bilo je to u vrijeme Domovinskog rata kada je, iako boraveći izvan domovine, suosjećala s patnjama mnogih ljudi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i strepila zbog opasnosti za život sestara.

Vrativši se iz Rima, u rujnu 1995. odlazi u BiH, u Zenicu, gdje u tada tek otvorenom Katoličkom školskom centru Sveti Pavao vrši službu pedagoginje i profesorice vjeronauka u gimnaziji, a u siječnju 1997. postaje i zamjenicom ravnatelja Centra. U srpnju iste godine imenovana je članicom Katehetskog vijeća BK BiH. U to vrijeme bila je i poglavarica zajednice sestara u Zenici.

U lipnju 2001. ponovno je imenovana provincijalnom poglavaricom te iz Zenice odlazi u Zagreb. U njezinoj službi vodstva dolazile su do izražaja brojne kvalitete: mudrost u prosuđivanju, jednostavnost komuniciranja sa svima, iskrenost i povjerenje, zahtjevnost, ali i razumijevanje za slabosti, dobronamjernost i poštenje, široki pogledi i veliko srce.

Četiri godine poslije, na Vrhovnom saboru Klanjateljica Krvi Kristove održanom u Rimu u srpnju 2005. izabrana je za vrhovnu poglavaricu na mandat od šest godina (2005. – 2011.). U toj su je službi sve sestre Družbe imale priliku upoznati, cijeniti i voljeti jer je bila apostolska žena, snažna i nježna, neustrašiva, mudra i empatična, žena prave vjere, istinska Klanjateljica.

Po povratku iz Rima boravila je u zajednici u Podsusedu, u Zagrebu, gdje joj je bila povjereno vodstvo Centra duhovnosti Provincije.

Misijski žar i gorljivost za duše, koji su trajno živjeli u njoj, željela je ostvariti odlazeći na misijsko iskustvu u Sibir, u mjesto Slavgorod, s Klanjateljicama Regije Schaan. Boravila je tamo dva mjeseca, od travnja do lipnja 2012., kada se morala vratiti jer joj zdravlje nije dopustilo ostati u hladnom Sibiru.

Nakon toga je godinu dana djelovala u Novoj Gradišci u pastoralu i promicanju duhovnosti naše Družbe. Svojim darom savjeta pomogla je mnogim osobama pronaći sebe i prepoznati put do Boga.

Od 2013. – 2019. bila je poglavarica zajednice u samostanu Novi Nazaret u Banjoj Luci. Svesrdno se zauzimala za sestre u zajednici i uređenje zgrade samostana, ali nije zanemarila ni potrebe brojnih siromašnih u svojoj okolini.

U nekoliko je navrata bila članica Povjerenstva za formaciju mladih članica Provincije; posebno joj je bila povjerena briga za sestre s privremenim zavjetima (od 1984. do 1987. i od 2012. do 2015.). U toj je službi dolazila do izražaja njezina ljubav i zauzetost u odgoju, što su i same mlade sestre osjećale i na čemu su joj bile zahvalne. Njezino dugo i intenzivno iskustvo života kao Klanjateljice bilo je blago koje je spremno i radosno prenosila mlađim članicama. Za njih je bila uvijek puna razumijevanja i empatije, brige i blizine. „Dovoljan je bio pogled i sestra Bernarda je znala što nam je u srcu“ – govorile bi mlade sestre. Njezin nam je primjer velika ostavština, sidro za Klanjateljice koje se još formiraju i koje će tek doći.

Godine 2014. otkrivena joj je teška bolest – karcinom. Slijedilo je dugotrajno liječenje i povremeni boravak u Zagrebu. No unatoč bolesti, sve do kraja mandata nastavila je brinuti se za povjerenu joj zajednicu u Banjoj Luci. U svojim se odgovornim službama sestra Bernarda nikada nije štedjela.

Godine 2019. dolazi u zajednicu na Miramarskoj u Zagrebu te uz liječenje aktivno razvija apostolat slušanja i tako pomaže mnogima u njihovim životnim poteškoćama, u svemu dobronamjerna i poštujući osobu.

U srpnju 2022. prihvaća premještaj u Karlovac, gdje joj je povjerena služba poglavarice zajednice. Usprkos oslabljenim snagama i zdravstvenim tegobama, svesrdno se zalagala za povjerenu zajednicu.

U veljači 2023. bolest se ponovno aktivirala i morala je u Zagreb na liječenje. Kako zbog oslabljenog srca više nije mogla primati kemoterapije, krajem svibnja smještena je u Dom Dragi bližnji u Okučanima, gdje je povjerena brizi i potrebnoj njezi osoblja Doma i sestara tamošnje zajednice.

I u tim danima bolesti očitovala se njezina snaga vjere i molitve. Unatoč iscrpljenosti, nalazila je snage biti moralna i duhovna podrška djelatnicima Doma slušajući njihove životne teškoće, pribavljajući im prikladnu literaturu i moleći za njih i s njima. Bila je osoba koja se ne predaje te u svemu pronalazi smisao i priliku služiti drugima. Svjesna skorog završetka svoga ovozemnog hoda, smireno se pripremala za susret sa Zaručnikom za kojim je toliko čeznula.

U vječnosti su joj prethodili sestra Delfa, braća Branko, Milan i Zvonko – svećenik salezijanac koji je preminuo 1982. u 41. godini života, objavile su Klanjateljice Krvi Kristove, Regija Zagreb, kako prenosi Banjolučka biskupija.

J.Vr.,KT