Zagreb
Sub, 07. Listopad 2023. 12:04
Sprovodni obred 5. listopada na groblju Mirogoj predvodio je mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uz sudjelovanje desetorice svećenika. Sestra Bernarda (Iva) Krištić, preminula 2. listopada 2023. u Domu Dragi bližnji u Okučanima u 75. godini života i 58. godini redovništva.
Nakon sprovoda slavljena je sveta misa zadušnica u Župi Svete Terezije od Djeteta Isusa, , a predvodio je također biskup mons. Komarica uz suslavlje četvorice svećenika.
Uz biskupa i svećenike, s. Bernardu je na posljednji počinak ispratilo 60 Klanjateljica, sestra i brat, brojni nećaci i rodbina, prijatelji, poznanici i sestre redovnice drugih družbi.
Sestra Bernarda, krsnim imenom Iva, rođena je 24. siječnja 1949. u mjestu Borčani (župa Kongora kod Tomislavgrada, Mostarsko-duvanjska biskupija) u Bosni i Hercegovini, kao šesto dijete roditelja Bože i Stane rođ. Krajinović, uz još dvije sestre i četiri brata. U obiteljskom ozračju usvojila je prave kršćanske vrijednosti: duboke temelje vjere i molitve, povjerenje u Boga, velikodušnost, gostoljubivost i osjećaj za ljude u potrebi – koje je i svjedočila tijekom svoga života.
U zajednicu Klanjateljica došla je 15. listopada 1964. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1967., a doživotne 15. kolovoza 1972.
Nakon završene gimnazije u Zagrebu, od 1977. do 1982. boravi u Rimu, gdje na Papinskom sveučilištu Salesiana studira katehetiku i odgojne znanosti. Potom se vraća u Domovinu i preuzima službu poglavarice zajednice u samostanu Novi Nazaret u Banjoj Luci.
Dvije godine poslije, u listopadu 1984., imenovana je provincijalnom savjetnicom, a od 1987. do 1991. vrši službu provincijalne poglavarice. U tom je razdoblju (1988. – 1991.) bila i predsjednica Unije viših redovničkih poglavarica (tadašnje Jugoslavije). U studenom 1989. imenovana je članicom Vijeća za katehizaciju tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije, a u lipnju 1991. kardinal Franjo Kuharić imenovao ju je članicom Povjerenstva zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi.
Sve te odgovorne službe predala je drugima u ljeto 1991. kada je imenovana vrhovnom savjetnicom Družbe na mandat od četiri godine. Bilo je to u vrijeme Domovinskog rata kada je, iako boraveći izvan domovine, suosjećala s patnjama mnogih ljudi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i strepila zbog opasnosti za život sestara.
Vrativši se iz Rima, u rujnu 1995. odlazi u BiH, u Zenicu, gdje u tada tek otvorenom Katoličkom školskom centru Sveti Pavao vrši službu pedagoginje i profesorice vjeronauka u gimnaziji, a u siječnju 1997. postaje i zamjenicom ravnatelja Centra. U srpnju iste godine imenovana je članicom Katehetskog vijeća BK BiH. U to vrijeme bila je i poglavarica zajednice sestara u Zenici.
U lipnju 2001. ponovno je imenovana provincijalnom poglavaricom te iz Zenice odlazi u Zagreb. U njezinoj službi vodstva dolazile su do izražaja brojne kvalitete: mudrost u prosuđivanju, jednostavnost komuniciranja sa svima, iskrenost i povjerenje, zahtjevnost, ali i razumijevanje za slabosti, dobronamjernost i poštenje, široki pogledi i veliko srce.
Četiri godine poslije, na Vrhovnom saboru Klanjateljica Krvi Kristove održanom u Rimu u srpnju 2005. izabrana je za vrhovnu poglavaricu na mandat od šest godina (2005. – 2011.). U toj su je službi sve sestre Družbe imale priliku upoznati, cijeniti i voljeti jer je bila apostolska žena, snažna i nježna, neustrašiva, mudra i empatična, žena prave vjere, istinska Klanjateljica.
Po povratku iz Rima boravila je u zajednici u Podsusedu, u Zagrebu, gdje joj je bila povjereno vodstvo Centra duhovnosti Provincije.
Misijski žar i gorljivost za duše, koji su trajno živjeli u njoj, željela je ostvariti odlazeći na misijsko iskustvu u Sibir, u mjesto Slavgorod, s Klanjateljicama Regije Schaan. Boravila je tamo dva mjeseca, od travnja do lipnja 2012., kada se morala vratiti jer joj zdravlje nije dopustilo ostati u hladnom Sibiru.
Nakon toga je godinu dana djelovala u Novoj Gradišci u pastoralu i promicanju duhovnosti naše Družbe. Svojim darom savjeta pomogla je mnogim osobama pronaći sebe i prepoznati put do Boga.
Od 2013. – 2019. bila je poglavarica zajednice u samostanu Novi Nazaret u Banjoj Luci. Svesrdno se zauzimala za sestre u zajednici i uređenje zgrade samostana, ali nije zanemarila ni potrebe brojnih siromašnih u svojoj okolini.
U nekoliko je navrata bila članica Povjerenstva za formaciju mladih članica Provincije; posebno joj je bila povjerena briga za sestre s privremenim zavjetima (od 1984. do 1987. i od 2012. do 2015.). U toj je službi dolazila do izražaja njezina ljubav i zauzetost u odgoju, što su i same mlade sestre osjećale i na čemu su joj bile zahvalne. Njezino dugo i intenzivno iskustvo života kao Klanjateljice bilo je blago koje je spremno i radosno prenosila mlađim članicama. Za njih je bila uvijek puna razumijevanja i empatije, brige i blizine. „Dovoljan je bio pogled i sestra Bernarda je znala što nam je u srcu“ – govorile bi mlade sestre. Njezin nam je primjer velika ostavština, sidro za Klanjateljice koje se još formiraju i koje će tek doći.
Godine 2014. otkrivena joj je teška bolest – karcinom. Slijedilo je dugotrajno liječenje i povremeni boravak u Zagrebu. No unatoč bolesti, sve do kraja mandata nastavila je brinuti se za povjerenu joj zajednicu u Banjoj Luci. U svojim se odgovornim službama sestra Bernarda nikada nije štedjela.
Godine 2019. dolazi u zajednicu na Miramarskoj u Zagrebu te uz liječenje aktivno razvija apostolat slušanja i tako pomaže mnogima u njihovim životnim poteškoćama, u svemu dobronamjerna i poštujući osobu.
U srpnju 2022. prihvaća premještaj u Karlovac, gdje joj je povjerena služba poglavarice zajednice. Usprkos oslabljenim snagama i zdravstvenim tegobama, svesrdno se zalagala za povjerenu zajednicu.
U veljači 2023. bolest se ponovno aktivirala i morala je u Zagreb na liječenje. Kako zbog oslabljenog srca više nije mogla primati kemoterapije, krajem svibnja smještena je u Dom Dragi bližnji u Okučanima, gdje je povjerena brizi i potrebnoj njezi osoblja Doma i sestara tamošnje zajednice.
I u tim danima bolesti očitovala se njezina snaga vjere i molitve. Unatoč iscrpljenosti, nalazila je snage biti moralna i duhovna podrška djelatnicima Doma slušajući njihove životne teškoće, pribavljajući im prikladnu literaturu i moleći za njih i s njima. Bila je osoba koja se ne predaje te u svemu pronalazi smisao i priliku služiti drugima. Svjesna skorog završetka svoga ovozemnog hoda, smireno se pripremala za susret sa Zaručnikom za kojim je toliko čeznula.
U vječnosti su joj prethodili sestra Delfa, braća Branko, Milan i Zvonko – svećenik salezijanac koji je preminuo 1982. u 41. godini života, objavile su Klanjateljice Krvi Kristove, Regija Zagreb, kako prenosi Banjolučka biskupija.
J.Vr.,KT