Duhovna obnova se sastojala od nagovora duhovnika p. Alana Modrića, prigode za svetu ispovijed, vremena za osobnu molitvu u samoći te zajedničkog euharistijskog slavlja koje je predvodio rektor Đurin, a propovijedao je duhovnik Modrić.

U svom nagovoru pod nazivom Više no zoru straža noćna nek' Izrael čeka Gospodina p. Modrić je, polazeći od osobnog iskustva „noćne straže“ za vrijeme novicijata tj. brige za stare i nemoćne isusovce i dežurstva tijekom noći, pozvao svećenike studente na bdijenje tijekom vremena došašća. U tom smislu istaknuo je primjer proroka Izaije koji upozorava Božji narod na ozbiljnost i na povratak Gospodinu. Također, naveo je i primjer Ivana Krstitelja te posvijestio važnost nasljedovanja mudrosti Isusova preteče koji je jasno naznačio i pokazao Krista kao Spasitelja svijeta.

Na kraju nagovora duhovnik Modrić naglasio je okupljenima kako su, u današnjoj višestrukoj krizi koju je uzrokovala pandemija koronavirusa, upravo oni, kao svećenici pozvani prije svega donositi Kristov mir koji će tijekom Božića izvirati iz njegovih jaslica. „Mir koji Krist donosi nije lažan i površan mir gdje nije potrebno založiti se za pravednu stvar, ili poput Marije postavljati pitanja i sumnje koje mogu čak i uznemiravati nekakvu prikrivenu 'političku korektnost'. To je mir koji upozorava i prekorava kao što to čine Izaija i Ivan Krstitelj, ali istovremeno i budi nadu, podiže i ohrabruje malaksala, umorna i opterećena srca, a što je još važnije zrači ljubavlju prema Bogu i njegovoj Crkvi“, poručio je duhovnik.

U svojoj propovijedi na svetoj misi p. Alan naglasio je kako upravo Evanđelje Prve nedjelje došašća lijepo opisuje stanje duha i psihe današnjega svijeta. Potom je ispripovijedio jednu poučnu priču Anselma Grüna o čovjeku koji je svaki dan prolazio pored jedne kule, i kako bi joj se približavao čuo je lavež pasa koji je bio sve jači što bi čovjek bio bliži kuli. „Taj lavež se čovjeku činio tako prijetećim i zastrašujućim da se nije usuđivao ući u kulu. Međutim, jednoga dana pod utjecajem jake znatiželje nadvladao je strah, popeo se na vrh kule i u njoj naišao na jednu sobu u kojoj su bila dva psa koji su u trenutku kada je čovjek ušao u prostoriju odmah prestali lajati. Na suprotnom kraju sobe vidje čovjek jedan kovčeg, a u njemu nađe veliko blago, i tada shvati da psi nisu lajali zato da ga odvrate od ulaska u kulu, nego zato da mu skrenu pažnju na blago koje se tamo nalazilo. Primjenjujući pouku ove priče na svijet u današnjim vremenima, nameće se pitanje: zar psi koronavirusa ne ukazuju na nekakvo skriveno blago; ne upućuju li na neke vrijednosti koje smo živeći opušteno i bezbrižno smetnuli s uma i možda čak zakopali duboko u neki stari kovčeg naše duše, a koje vape za time da budu otkrivene i izvučene na svjetlo dana? Tjeskoba i strah u kojemu živi današnji svijet ne smije nas svećenike smesti u smislu da se usredotočimo isključivo na lavež i režanje, a izgubimo iz vida ono blago na koje nas takav lavež i režanje poziva. Tamo gdje je nemir mi moramo donositi Kristov mir; tamo gdje je očaj i beznađe, trebamo donijeti nadu i radost“, zaključio je propovjednik.

Na kraju mise rektor Đurin zahvalio je p. Modriću na njegovim riječima te je i on sam pozvao svećenike da u ovom zahtjevnom vremenu u kojem se svijet nalazi upravo oni budu ti koji će ljudima donositi jasnu riječ koja se mora roditi u „noćnoj straži“, u molitvi i u stanju budnosti u iščekivanju Gospodina, te u stavu poniznosti i poslušnosti Crkvi i Svetom Ocu.

G.K./ J.P., KT