Misno slavlje, kako piše custodia.org, predslavio je kustos Svete zemlje fra Francesco Ielp, OFM koji je uputio snažan poziv „da ne ostanemo zarobljenici boli, razočaranja ili noći“.

Uz sudjelovanje tamošnje male katoličke zajednice, nekoliko redovnica različitih družbi te franjevačkih bogoslova, na misi je koncelebriralo 20-ak svećenika, među kojima je bio i novi župnik u Acri fra Zaher Aboud, OFM.

Razočarani učenici i lice Gospodinovo

U svojoj propovijedi, kustos Ielp prisjetio se iskustva dvojice učenika koji su išli tužnih lica, razočarani u nadi koja se činila slomljenom – oslobođenjem koje se činilo da nikada neće doći. „To je slika svakog muškarca i žene koji se nada političkom ili duhovnom spasenju, a umjesto toga nađu se u noći neuspjeha. U toj situaciji, nisu učenici ti koji traže Isusa, nego je On taj koji preuzima inicijativu, postajući suputnik, ulazeći u njihovu bol i razočaranje. Isus osvjetljava njihov put kroz Sveto pismo, pokazujući da patnja nije slijepa nego pronalazi smisao i ispunjenje u riječima proroka, i konačno vraća nadu kroz gestu lomljenja kruha – u toj euharistiji koja uljepšava večer i obnavlja zajednicu“, poručio je fra Francesco.

Poruka je dobila poseban odjek za Kustodiju, koja danas živi u izazovnom vremenu obilježenom sukobima, napetošću i siromaštvom, s nadama često teško kušanima. Emaus odnosno El-Qubeibeh, smješten u pograničnom području i ispresijecan podjelama, ostaje konkretan znak dobrodošlice i duhovne otpornosti. „Hoditi uz muškarce i žene ove zemlje znači“, kako je kustos naglasio, „ne biti udaljeni promatrači, nego suputnici na putu, dijeleći Riječ i Euharistiju kako bi uskrsli Gospodin mogao osvijetliti i najgušće noći patnje“.

Od tužnih lica do svjedočanstva

Referenca na „tužna lica“ nije bila apstraktna slika, nego poziv da se prizna patnja bez skrivanja, ali i dopusti „da nas Isus dosegne čak i kada se čini dalekim, i da se lomljenje kruha živi kao svakodnevna praksa dijeljenja i brige za druge“. „Učenici iz Emausa, nakon što su ga prepoznali, odmah su krenuli naviještati svoje iskustvo drugima: na isti način, kršćani danas, u Svetoj zemlji i diljem svijeta, pozvani su biti svjedoci usred proturječja, strahova i ranjenih nada“, poručio je fra Francesco.

Sjećanje koje postaje nada

„Slavlje spomendana Šimuna i Kleofe u Emausu stoga nije obred nostalgičnog sjećanja, nego poziv da se tugu pretvori u nadu, razočaranje u svjedočanstvo“, kazao je kustos te pozvao kršćansku zajednicu da se ne zatvara u rezignaciju, nego se otvori otajstvu Uskrsnuća čak i u tami. „Za kršćane Svete zemlje, a i šire za sve, ovo slavlje postaje živi znak: nada se može slomiti, noć može postati teška, ali uskrsli Isus nastavlja ići s obeshrabrenima, nudeći novi horizont i čineći svjetlo vidljivim kada lomi kruh“, poručio je kustos Ielp.

Selo i tradicija

Inače, El-Qubeibeh, što na arapskom znači „mala kupola“, nalazi se oko 11 kilometara sjeverozapadno od Jeruzalema, na palestinskom teritoriju, odmah iza zida razdvajanja između Izraela i Zapadne obale. Kršćanska tradicija identificira ga s Emausom, mjestom kamo su se učenici uputili nakon uskrsnuća kada je Isus postao njihov suputnik. Ovdje su sačuvani ostaci križarske bazilike, zajedno s drevnim prebivalištem prepoznatim kao „Kleofina kuća“, uz tragove drevnog sela smještenog uz rimsku cestu. Zemljište je 1861. kupila markiza Paolina de Nicolay i donirala ga Kustodiji Svete zemlje. Danas je selo pretežno muslimansko, ali svetište i dalje privlači kršćanske hodočasnike i posjetitelje, ostajući značajna stvarnost za lokalnu zajednicu, znak dijaloga i ekumenskog svjedočanstva.

Kleofino ime spominje se u Lukinu evanđelju (24,18), dok se ime drugog učenika – Šimuna ne pojavljuje u Bibliji, ali se može pronaći u starijim predajama. Crkva se ovih svetih Isusovih učenika spominje 25. rujna, a Kustodija Svete zemlje proslavila ih je u nedjelju, 28. rujna, hodočašćem u svetište Emaus (El-Qubeibeh).

KT