Najprije je Sveti Otac kazao kako je sretan jer se ponovno s vjernicima susreće „licem u lice“. „Govoreći o molitvi, kršćanska molitva, kao i čitav kršćanski život, nije neka 'šetnja'. Nitko od velikih molitelja koje susrećemo u Bibliji i u povijesti Crkve nisu imali 'lagodnu' molitvu. Može se moliti kao papagaji, bla-bla-bla, ali to nije molitva. Ona daje velik mir, ali kroz unutarnju borbu, ponekad tešku, koja se može protezati i kroz duže razdoblje života. Molitva nije lagana. Svaki put kada želimo moliti, odmah nam padnu na pamet brojne druge aktivnosti koje nam se u tom trenutku čine važnijima i hitnijima. To se i meni događa (…) Božji muževi i žene govore ne samo o radosti molitve već i o nelagodi i umoru koji ona može prouzrokovati: ponekad se snažno moramo boriti kako bismo zadržali vjeru u vremenu i načinima molitve (…) Radije bismo bili bilo gdje drugdje na svijetu, ali ne tamo, moleći u crkvenoj klupi. Onaj tko želi moliti, mora se sjetiti da vjera nije laka, a ponekad se događa u gotovo potpunom mraku, bez uporišnih točaka. Ima trenutaka u životu koji su tamni“, posvijestio je poglavar Katoličke Crkve, prenosi laudato.hr.

„Neki svetci te trenutke nazivaju 'tamnom noći', u kojima se ne osjeti ništa, ali nastavlja se moliti. KKC navodi dugačak niz neprijatelja molitve (usp. br. 2726 – 2728) koji otežavaju trenutke molitve. Netko sumnja da ona doista može doći do Svemogućeg: 'Zašto Bog šuti? Ako je svemoguć, mogao bi reći dvije riječi, i gotova priča.' Drugi, pred božanskom nedostižnošću, sumnjaju da je molitva puka psihološka aktivnost; ili je pak nešto što je možda korisno, ali nije istinito ili potrebno: može se prakticirati a da nisi vjernik. Međutim, najgori neprijatelji molitve jesu u nama (…) U vremenima kušnje dobro je zapamtiti da nismo sami, da je netko uz nas i da nas štiti. Čak se i Sv. Antun opat (…) u Egiptu, suočio sa strašnim trenutcima, u kojima se molitva pretvorila u tešku borbu (….) Jedno od najgorih razdoblja dogodilo se svetom pustinjaku oko 35. godine života, srednjoj dobi koja je mnogima krizno razdoblje. Antuna je mučila ta kušnja, ali joj se odupro. Kad se smirenje konačno vratilo, obratio se svome Gospodinu s gotovo prijekornim tonom: 'Gospodine, gdje si bio? Zašto nisi odmah došao kako bi okončao moje patnje?' A Isus je odgovorio: 'Antune, bio sam tamo. Ali čekao sam da te vidim kako se boriš .' Boriti se u molitvi. Često je molitva borba“, naznačio je papa Franjo, progovorivši u nastavku o nečemu što je vidio.

„Jedan bračni par imao je devetogodišnju kćer oboljelu od bolesti za koju liječnici nisu znali uzrok. Na kraju, liječnik je majci rekao da pozove svog supruga, koji je bio na poslu, radio cijeli dan, te im je rekao: 'Djevojčica neće preživjeti ovu noć' (…) Taj muškarac, koji nije baš sve nedjelje odlazio na misu, imao je veliku vjeru. Izišao je plačući. Ostavio je suprugu s kćerkom u bolnici i otišao vlakom 70 km do bazilike Blažene Djevice Marije od Lujána, zaštitnice Argentine. Bazilika je već bila zatvorena, bilo je već 10 sati navečer, i on je zgrabio rešetke na ulazu u baziliku i čitavu je noć ostao tamo moleći se Djevici, boreći se za zdravlje svoje kćeri (…) U 6 sati ujutro, otvorili su crkvu i ušao je kako bi pozdravio Gospu te se vratio kući. Cijelu se noć borio. Kad je došao kući, tražio je suprugu, nije ju našao i pomislio je da je kćerkica otišla (…) I ugledao je nasmijanu suprugu, a nije znao što se dogodilo. Ona mu jer rekla da su liječnici rekli da se situacija odjednom potpuno promijenila i da je kći ozdravila. Taj čovjek, boreći se molitvom, zadobio je od Marije milost i Ona ga je čula (…) Gospodin je uvijek s nama: ako u trenutku sljepoće ne uspijemo vidjeti Njegovu prisutnost, uspjet ćemo u budućnosti“, poručio je papa Bergoglio.               

J.P., KT