Prije kateheze Sveti Otac je pozdravio nazočnog katolikosa Cilicije Armenske Apostolske Crkve Njegovu Svetost Arama I. zajedno s izaslanstvom koje je u njegovoj pratnji. „Ovaj bratski posjet predstavlja važnu prigodu za jačanje veza jedinstva koje već postoje među nama, dok se približavamo punom zajedništvu između naših Crkava“, kazao je papa Prevost, objavljeno je na vatican.va.

„Započinjemo danas niz kateheza o prvom dokumentu proglašenom na Drugom vatikanskom koncilu: konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium (SC). Sastavljajući tu konstituciju, koncilski oci htjeli su ne samo poduzeti reformu obreda, nego ujedno uvesti Crkvu u razmišljanje i produbljivanje one žive veze koja je konstituira i ujedinjuje, a to je Kristovo otajstvo. Liturgija, doista, dotiče samu srž tog otajstva: ona je ujedno prostor, vrijeme i kontekst u kojem Crkva prima od Krista svoj vlastiti život. U liturgiji se, naime, 'vrši djelo našega otkupljenja' (SC 2), po kojem smo rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod koji je Bog sebi stekao. Kao što pokazuje trostruka obnova – biblijska, patristička i liturgijska – kroz koju je Crkva prošla u 20. stoljeću, to Otajstvo ne označava neku tamnu stvarnost, već Božji spasenjski naum, skriven od vjekova i objavljen u Kristu, kao što kaže Sv. Pavao. U ovome se, dakle, sastoji kršćansko Otajstvo: to je vazmeni događaj, to jest muka, smrt, uskrsnuće i proslava Krista, koji nam se upravo u liturgiji uprisutnjuje na sakramentalan način, tako da svaki put kad sudjelujemo u zajednici vjernika sabranoj 'u njegovo ime' mi uranjamo u to Otajstvo“, posvijestio je poglavar Katoličke Crkve.

„Sam je Krist unutarnje načelo otajstva Crkve, svetog Božjeg naroda, rođenog iz njegova probodenog boka na križu. U svetoj liturgiji, snagom svoga Duha, On nastavlja djelovati. Posvećuje i pridružuje Crkvu, svoju zaručnicu, svom prinosu Ocu. Vrši svoje posve jedinstveno svećeništvo, On koji je prisutan u Riječi koju se naviješta, u sakramentima, u služiteljima koji slave, u okupljenoj zajednici i, u najvišem stupnju, u euharistiji (usp. SC 7). Tako da, prema Sv. Augustinu (usp. Serm., 277), slaveći euharistiju, Crkva 'prima Tijelo Gospodinovo i ona sama postaje ono što prima': postaje Tijelo Kristovo, 'prebivalište Božje po Duhu' (…) Ako je liturgija u službi Kristova otajstva, razumljivo je zašto se definira kao 'vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno… vrelo iz kojega struji sva njezina snaga' (SC, 10). Istina je da se djelovanje Crkve ne svodi samo na liturgiju, no ipak sve ono što ona čini (propovijedanje, služenje siromasima, praćenje ljudskih stvarnosti) teži prema tom 'vrhuncu'. U suprotnom smjeru, liturgija podupire vjernike uranjajući ih uvijek i iznova u Gospodinovu Pashu te, dakle, navješćivanjem Riječi, slavljenjem sakramenata i zajedničkom molitvom, oni se krijepe, ohrabruju i obnavljaju u svojoj predanosti vjeri i svom poslanju. Drugim riječima, sudjelovanje vjernika u liturgijskom činu je istodobno i 'unutarnje' i 'vanjsko'“, objasnio je Papa.

U nastavku je objasnio kako „to isto tako znači da je ono pozvano konkretno se očitovati u svakodnevnom životu u njegovoj cjelini, u etičkoj i duhovnoj dinamici, tako da se liturgija pretače u život i zahtijeva život vjere, koji je kadar konkretizirati ono što je doživljeno u slavlju: na taj način naš život postaje 'žrtva živa, sveta, Bogu mila', ostvarujući naše 'duhovno bogoslužje'“. „Tako 'liturgija one koji su unutar Crkve svakodnevno izgrađuje u sveti hram u Gospodinu' (SC 2) i oblikuje zajednicu otvorenu i gostoljubivu prema svima. U njoj, naime, prebiva Duh Sveti, ona nas uvodi u Kristov život, čini nas njegovim Tijelom i, u svim svojim dimenzijama, predstavlja znak jedinstva cijelog ljudskog roda u Kristu (…) Predragi, dopustimo da nas iznutra oblikuju obredi, simboli, geste, a prije svega živa prisutnost Krista u liturgiji, što ćemo dublje istraživati u narednim katehezama“, pozvao je Papa.           

J.P., KT