Sombor

Kard. Puljić na proslavi patrona u Somboru


Vrhbosanski nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić, na svetkovinu Rođenja Ivana Krstitelja i spomen smrti sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića, 24. lipnja, predvodio je svečanu sv. misu u karmelićanskom samostanu u vojvođanskom gradu Somboru u Srbiji.

Foto: Karmelski svjetovni red/Facebook

Foto: Karmelski svjetovni red/Facebook

Koncelebrirali su dijecezanski upravitelj subotičke biskupije mons. Ferenc Fazekas, prior somborskog karmelićanskog samostana o. Stjepan Vidak, vicepostulator kauze otac Zlatko Žuvela i drugi svećenici uz asistenciju jednog đakona. Domaćim vjernicima i vjernicima susjednih župa pridružili su se hodočasnici iz Subotice.

Uzori u svetcima
U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić je napomenuo da Crkva slavi posebno tri rođendana: rođendan Isusa Krista, Sina Božjega, rođendan Blažene Djevice Marije koji se naziva i Mala Gospa, te rođendan Sv. Ivana Krstitelja. „Danas upravo slavimo rođendan Ivana Krstitelja. Također slavimo i rođendan za nebo oca Gerarda, sluge Božjega, koga posebno ovdje častimo i molimo sa željom da ga ugledamo što prije uzdignuta na čast oltara. Mi moramo znati da nijedan život na ovom svijetu nije slučajan. Svaki život je Bogom dan i usmjeren. I Bog je svakom životu dao jedan cilj, jedan smisao, jedno poslanje", kazao je kard. Puljić, a prenosi KTA.

Napominjući da žive u vremenu osjećaja neke čudne nesigurnosti kao i da, prema narodnoj izreci, svako vrijeme ima svoje breme te da za svako vrijeme suvremenici govore kao o teškom vremenu, kardinal Vinko je zapitao, zašto su ljudi izgubili životnu sigurnost pa se boje djece, svoga korijena, svoga imena odnosno svoga identiteta? Pozvao je stoga vjernike neka po uzoru na Ivana Krstitelja imaju pouzdanja u Boga i neka se ne boje života.  

Vrhbosanski nadbiskup u miru potom je govorio i o važnosti pokore, kazavši kako je Ivanov, ali i život o. Geralda bio prožet pokorom. "Od Sv. Ivana Krstitelja i oca Gerarda želimo naučiti kršćansku hrabrost, spremnost za žrtvu, ustrajnost i strpljivost u svagdašnjoj borbi", kazao je, među ostalim, propovjednik, potičući okupljene da mole zagovor Sv. Ivana Krstitelja te da im životni put sluge Božjega oca Gerarda bude nadahnuće i poticaj za unošenje svjetla, radosti života, nade i hrabrenja i svakodnevicu života.

Na kraju svete mise kardinal Puljić je molio pokraj groba sluge Božjega oca Gerarda za njegovo što skorije proglašenje blaženim.

Misno slavlje liturgijskim pjevanjem animirali su članovi Subotičkog zbora pod vodstvom Miroslava Stantića.

Sluga Božji
Inače, sluga Božji Gerard Tomo Stantić rođen je 16. rujna 1876. u Đurinu pokraj Subotice. Djetinjstvo je proveo u obitelji na salašu kao najmlađi od sedmero djece majke Đule i oca Jose. Nakon svršene pučke škole u Đurinu, upisao je subotičku gimnaziju, koju su u to vrijeme pohađali oni koji su namjeravali postati svećenicima. Kao gimnazijalac njegovao je prilično intenzivan vjerski život. Ujesen 1895. otišao je u nadbiskupsko sjemenište u Kaloči, a godinu dana kasnije u novicijat karmelićana u Grazu te je dobio ime brat Gerard od Sv. Stjepana Kralja. Za svećenika je zaređen 1902. u Đuru (Györ). Postao je članom samostanskog kapitula, savjetnik samostana i zamjenik učitelja novaka. No već 1903. premješten je u samostan u Budimpešti gdje je također djelovao kao revan ispovjednik i propovjednik. Godinu dana potom, premješten je u tek osnovani samostan u Somboru kao jedini među svećenicima koji je znao govoriti hrvatski i bio je zadužen za pastoral Hrvata, a ubrzo je postao i poglavar samostana.

Gajio je osobitu pobožnost prema Malom Isusu, čiji je kip dao postaviti u samostanskoj crkvi u Somboru. Kao svećenik pokazao se uzoritim u radu s pripadnicima svih naroda s kojima se susretao. Posebice je bio pun ljubavi i samilosti prema pokornicima, a i inače prema ljudima koji bi ga zamolili za razgovor u potrebama. Spavao je bez slamarice sve do 1944. u sobi koja nije bila grijana niti za najvećih hladnoća. Planirao je dovesti karmelićane u Hrvatsku, ali planove je omeo Drugi svjetski rat pa se konačno ostvarenje zbilo tek nakon njegove smrti. Po završetku Drugog svjetskog rata čudom se spasio od progona komunista. Tri je godine boravio u franjevačkom samostanu u Subotici živeći strogim pokorničkim životom, a komunističke ga vlasi nisu otkrile. Umro je u Somboru 1956., a zbog njegove uzornosti u radu, ispovjedničke blagosti i velike brižnosti prema bolesnicima 1985. započeo je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. U tijeku tog postupka njegovi su posmrtni ostaci preneseni u karmelsku crkvu u Somboru.

J.M., KT