Kako je kazao Sveti Otac, kontemplativna dimenzija ljudskog bića – koja još nije kontemplativna molitva – je poput „soli“ života: daje ukus našim danima. „Može se kontemplirati gledajući sunce koje izlazi ujutro ili drveće koje u proljeće postaje zeleno; može se kontemplirati slušajući glazbu ili pjev ptica, čitajući knjigu, razmatrajući ispred umjetničkog djela ili pred onim remek-djelom koje je ljudsko lice. Carlo Maria Martini, poslan kao biskup u Milano, svoje prvo pastoralno pismo naslovio je: Kontemplativna dimenzija života. Oni koji žive u velikom gradu, gdje je sve, možemo reći, umjetno i funkcionalno, zapravo riskiraju izgubiti sposobnost kontemplacije. Kontemplacija prije svega nije način rada, već način postojanja. Biti kontemplativan“, objasnio je poglavar Katoličke Crkve, prenosi laudato.hr.

Dalje je naznačio kako biti kontemplativan ne ovisi o očima, već o srcu. „I ovdje počinje molitva kao čin vjere i ljubavi, kao 'dah' našeg odnosa s Bogom. Molitva pročišćava srce i s njim rasvjetljuje i pogled, omogućavajući nam da shvatimo stvarnost s druge točke gledišta. Katekizam ovu preobrazbu srca opisuje molitvom citirajući poznato svjedočanstvo svetog župnika Arškog: 'Molitva promatranja je pogled vjere, usmjeren na Isusa. Ja gledam Njega i On gleda mene, govorio je u vrijeme svog svetog župnika seljak iz Arsa moleći pred svetohraništem. […] Svjetlo Isusova pogleda rasvjetljuje oči našega srca; ono nas uči da sve vidimo u svjetlu njegove istine i njegova suosjećanja za sve ljude' (KKC, 2715). Sve se rađa tu: iz srca koje osjeća da ga se gleda s ljubavlju. Tada se stvarnost promatra drugačijim očima (…) Isus je bio učitelj ovog pogleda. U Njegovu životu nikada nije nedostajalo vremena, prostora, tišine, zajedništva u ljubavi, koje postojanju omogućava da ne bude uništeno neizbježnim iskušenjima, već da ljepota ostane netaknuta. Njegova tajna bio je odnos s nebeskim Ocem“, kazao je Papa.

„Sjetimo se preobraženja. Evanđelja ovu epizodu smještaju u kritični trenutak Isusova poslanja, kada oko Njega rastu osporavanja i odbacivanje. Čak i brojni Njegovi učenici to ne razumiju te odlaze; jedan od dvanaestorice gaji misli o izdaji. Isus počinje otvoreno govoriti o muci i smrti koje ga čekaju u Jeruzalemu. U tom se kontekstu Isus uspinje na visoku goru s Petrom, Jakovom i Ivanom (…) Neki drevni učitelji duhovnosti kontemplaciju su shvaćali kao suprotnost akciji, i uzvisivali su ona zvanja koja bježe od svijeta i njegovih problema da bi se u potpunosti posvetili molitvi. U stvarnosti, u Isusu Kristu, Njegovoj osobi i u Evanđelju, nema suprotnosti između kontemplacije i akcije. Najvjerojatnije je proizašla iz utjecaja nekog neoplatonskog filozofa koji stvara tu suprotnost, ali tu se sigurno radi o dualizmu koji ne pripada kršćanskoj poruci.

U Evanđelju postoji jedan veliki poziv, a to je slijediti Isusa na putu ljubavi. To je vrh i središte svega. U tom su smislu ljubav i kontemplacija sinonimi, izriču isto. Sv. Ivan od Križa tvrdio je da je maleni čin čiste ljubavi korisniji Crkvi od svih ostalih djela zajedno. Ono što se rađa u molitvi, a ne od umišljenosti našega ja, onoga što se pročišćava poniznošću, čak i ako je to čin osamljene i tihe ljubavi, najveće je čudo koje kršćanin može postići. To je put kontemplativne molitve. 'Ja gledam Njega i On gleda mene', i u tom je čin ljubavi, u tihom dijalogu s Isusom koje je veoma dobro za Crkvu“, poručio je papa Bergoglio.

J.P., KT