Sveti Otac je napomenuo kako Bog nikada nije volio imati posla s „laganim“ moliteljima. „Ni Mojsije, od prvog dana svoga poziva, neće biti 'lak' sugovornik. U trenutku u kojem ga Bog poziva, Mojsije je, ljudski gledajući, 'promašaj'. U Knjizi Izlaska prikazuje ga se u Midjanskoj zemlji kao bjegunca (…) I baš tu, u tišini Midjanske pustinje, Bog poziva Mojsija objavivši mu se u gorućem grmu (…) Bogu koji govori, koji ga poziva da se ponovno zauzme za Izraelski narod, Mojsije suprotstavlja svoje strahove i prigovore: nije dostojan ovog poslanja, ne zna Božje ime, Izraelci mu neće vjerovati, muca… Mojsije ima brojne prigovore. Riječ koja najčešće izlazi iz Mojsijevih usta, u svakoj molitvi koju upućuje Bogu, jest pitanje: 'Zašto?' (…) Kako s tim strahovima, sa srcem koje se često koleba, Mojsije može moliti? Mojsije je, štoviše, čovjek baš kao i mi. To se događa i nama: kako možemo moliti kad nas salijeću sumnje? Ne uspijevamo moliti. Upravo zbog te njegove slabosti kao i zbog njegove snage ostajemo zapanjeni“, ohrabrio je Poglavar Katoličke Crkve.

Naglasivši kako iako ga je Bog zadužio da prenese Zakon svom narodu, iako je bio utemeljitelj bogoštovlja i posrednik najuzvišenijih otajstava, on neće prestati održavati prisne veze zajedništva sa svojim narodom, poglavito u času napasti i grijeha. „Uvijek privržen narodu, Mojsije nikada nije zaboravio svoj narod. I u tome se ogleda veličina pastira: ne zaboraviti narod, ne zaboraviti korijene (…) Mojsije nije zanijekao Boga, ali ne niječe ni svoj narod. Dosljedan je svome narodu i dosljedan Božjem glasu. Mojsije, dakle, nije autoritarni i despotski vođa (…) Tako će Mojsijeva molitva po svom obliku biti u pravom smislu riječi zagovorna molitva. Njegova vjera u Boga sjedinjena je s osjećajem očinstva koji gaji prema svome narodu. U Svetome pismu ga se obično prikazuje s rukama pruženim u vis, prema Bogu kao da tako samog sebe čini mostom između neba i zemlje. Čak i u najtežim trenucima, čak i onog dana kad narod odbacuje Boga i njega samoga kao vođu i pravi si zlatno tele, Mojsije naprosto ne može odbaciti svoj narod“, posvijestio je papa Franjo, javlja IKA.

„Mojsije ne da svoj narod ni za što (…) On je most. Lijepog li primjera za sve pastire koji trebaju biti 'most'! Zato ih se naziva pontifex – mostovi. Pastiri su mostovi između naroda kojemu pripadaju i Boga kojemu pripadaju po pozivu. Takav je i Mojsije. 'Oprosti Gospodine mom narodu njegov grijeh. Ako ne, izbriši i mene iz svoje knjige. Ne želim graditi karijeru na račun svoga naroda.' To je molitva koju istinski vjernici gaje u svom duhovnom životu. Čak i ako vide mane ljudi i da su se udaljili od Boga ti molitelji ih ne osuđuju, niti ih odbacuju. Stav zagovora je svojstven svecima koji su, po uzoru na Isusa, 'mostovi' između Boga i njegovog naroda (…) Svi pripadaju Bogu: i najteži grješnici, i ljudi ogrezli u najvećem zlu, najkorumpiraniji upravitelji su djeca Božja i Isus to osjeća i zagovara za sve (…) Sjetimo se Mojsija, zagovornika. I kada poželimo nekoga osuditi i rasrdimo se u svome srcu – dobro je naljutiti se, ali nije dobro osuđivati – zagovarajmo ga kod Boga: to će mu biti od velike pomoći“, posvijestio je Papa na kraju.

Nakon kateheze podsjetio je na obilježavanje Dana savjesti, potaknuvši neka se uvijek i posvuda poštuje sloboda savjesti i neka svaki kršćanin uzmogne dati primjer dosljednosti s ispravnom i Božjom riječju prosvijetljenom savješću.

J.P. KT