Tijekom skupštine Sveti je Otac najavio pokretanje postupka za kanonizaciju don Luigija Di Liegra, utemeljitelja i ravnatelja Caritasa grada Rima, koji je preminuo 12. listopada 1997., a koji je bio i pokretač povijesnoga biskupijskog skupa 1974. o temi Odgovornost kršćana pred očekivanjima ljubavi i pravednosti u gradu Rimu, poznatoga kao „skup o problemima Rima“, prenosi Vatican News.

Okupljenima koji su zastupali 334 župe na području od 881 četvornog kilometra, rimski je biskup istaknuo upravo lik don Di Liegra kao uzora autentičnoga i konkretnoga pastoralnog djelovanja.

„Dar koji on daje našem hodu ne nalazi se prije svega u djelima koja je učinio: don Luigi je, prije nego što je bilo što izgradio, želio ‘vidjeti’. Godine 1969. pokrenuo je istraživanje o religioznosti Rimljana jer je shvatio da nema utjelovljenja poruke bez osluškivanja stvarnosti. U svom posljednjem izlaganju, nekoliko tjedana prije smrti, don Luigi je rekao svojim suradnicima: ‘Razlučivanje je pitanje: Gospodine, gdje si?’“, kazao je uvodno Papa.

Pastoralno preispitivanje

Svoju homiliju započeo je polazeći od Evanđelja po Ivanu, odnosno od susreta Marije Magdalene s Uskrslim pred grobom. Kako je objasnio, taj susret simbolizira nemirnu potragu za nadom koja se osjeća u gradu. U Rimu je mnogo ljudi koji svakoga jutra započinju iznova, podijeljeni između izgubljenosti onih koji više ne uspijevaju pronaći Gospodina i bogatstva onih koji velikodušno djeluju u evangelizaciji i djelima milosrđa, nošeni dubokom radošću koju stvara zajednica.

„Odavde mora ponovno krenuti svako pastoralno djelovanje: ne pitajući se toliko 'što' učiniti, nego prije svega 'koga' i 'kako' susresti. U našim zajednicama možemo ostati anonimni, nevidljivi i neshvaćeni, ili viđeni, poznati i nazvani imenom. Onaj tko doista susretne Krista, poput Marije Magdalene, osjeća kako mu se srce ispunja te tada ne može ostati na mjestu, nego trči i ide naviještati“, posvijestio je papa Prevost.

On nije svojoj biskupiji dao novi pastoralni program, nego metodu: „pastoralno preispitivanje“ koje uključuje cijelu zajednicu, kao i one koji ne dolaze u nju i promatraju stvari izvana. Iznad svega, to je metoda koja ne traži od vjernika da čine više, nego im omogućuje činiti bolje.

„Provjera, pod svjetlom Duha Svetoga, znači zaustaviti se, promisliti o onomu što se dogodilo, prepoznati što je urodilo plodom, razumjeti što nije funkcioniralo i zajedno tražiti razloge toga. Jednom riječju, to znači stvarati istinu“, istaknuo je rimski biskup otkrivajući četiri koraka, odnosno „fokusa“ za provedbu te provjere: „prvi je susresti Krista i pomoći drugima da ga susretnu, jer Crkva ne postoji za sebe. Drugi je stvaranje novih, slobodnih i pomirenih zajednica, unutar kojih se ljudi osjećaju prihvaćeni, cijenjeni, suodgovorni, primatelji dara vremena i slušanja. Treći je fokus: živjeti u gradu i služiti mu.

Rim nije nevažna pozadina naših zajednica: on je mjesto našega poslanja. Zajednica koju je stvorio Uskrsli ne može biti zatvorena u sebe, nego dijeli očekivanja, slabosti i pitanja ljudi; i uči prepoznavati, u onomu što se događa u različitim gradskim okruženjima, pitanja na koja evanđelje može odgovoriti, ako ga se ponovno prihvati. Konačno, četvrti je fokus formacija Božjega naroda u zreloj vjeri, sposobnoj pretočiti se u konkretne odluke života i službe. To dovodi do vrlo jednostavnoga, ali ključnog pitanja 'Zašto?' Odnosno, koja je veza između evanđeoske nakane, stvarnih potreba zajednice i poslanja Crkve? Odgovor je u autentičnom razlučivanju“, protumačio je Sveti Otac.

Objasnio je kako biskup od njih ne traži da planiraju nove aktivnosti; predlaže im zajedničku metodu slušanja, razlučivanja, vrednovanja i obraćenja. „Sadržaji i prioriteti ostaju povjereni odgovornosti vaših zajednica, i to na pet područja: katehezi i kršćanskoj inicijaciji, mladima, obitelji, milosrđu i zvanjima, jer cilj je dijeliti pastoralni stil, a ne uniformirati iskustva. U tomu su prefekture pozvane sve više postati mjesta susreta, dijaloga i zajedničkoga pastoralnog planiranja“, rekao je.

Tražiti Isusa

Papa je potom govorio o svećenicima koji su Rimu potrebni; ljudima koji slušaju i razlučuju prije nego što odgovore i donesu odluku; ljudima koji ostaju pred Gospodinom kako bi druge vodili do istinski proživljenog susreta s Njim; svećenicima koji svakodnevno odražavaju svoj poziv: „Svećenik ne koncentrira u sebi svu odgovornost. On prepoznaje karizme, oblikuje savjesti i omogućuje suodgovornost laika: ne zbog nedostatka snage, nego zbog vjernosti naravi Crkve. Zajednica u kojoj sve ovisi o župniku krhka je zajednica, a predvoditi ne znači raditi sve. To znači stvarati zajedništvo, vrjednovati energije drugih, povezivati ​​osobe i stvarnosti te čuvati jedinstvo.“

Kazao je kako uključeni u zajednicu, sposobni razumjeti vlastito susjedstvo, dijeliti njegove rane i nade, odgovorni za život svih, čak i onih koji nikada ne prelaze prag crkve: takvi trebaju biti svećenici i župe, kako se ne bi povukli u samoodržanje.

Istaknuo je kako nitko nije pozvan prolaziti kroz sve to sam. Prezbiterij nije zbroj svećenika koji se susreću zbog organizacijskih potreba: to je bratstvo i prvo je mjesto u kojemu valja provjeriti stvara li doista zajedništvo ono što činimo. „Želim da prefekture budu, prije svega, ne samo instrumenti koordinacije, nego istinska mjesta svećeničkoga bratstva, gdje se bez srama može govoriti i o vlastitim teškoćama“, naglasio je poglavar Katoličke Crkve.

Posebne misli je potom upravio sjemeništarcima, potičući ih da se formiraju knjigama, ali i licima siromašnih, bolesnih i župljana, te njihovim odgojiteljima, jer se mladi ne prepuštaju nekoj ulozi, nego slijede muškarce i žene koji se čine zadovoljni onim što jesu.

Na kraju, rimski je biskup zahvalio cijeloj biskupiji, i to ne kao formalnost nego kao izraz zahvalnosti svima, onima koji tiho podupiru Rim svojim zagovorom i onima koji ga svakodnevno susreću u školama, bolnicama, prihvatnim ustanovama i na periferijama. Jer dobro ne stvara buku: Bog to zna, a Papa to prepoznaje. Stoga je papa Leon XIV. uputio završni poticaj „da tražimo Isusa bez straha, jer Gospodin dopušta da ga susretnu oni koji još uvijek imaju hrabrosti tražiti ga.“

J.M., KT