Sveti Otac je kazao kako riječi Svetog pisma nisu napisane da bi ostale zatočene na papirusu, pergamentu ili papiru, već da bi ih osoba koja moli prihvatila i da bi one u njezinu srcu pustile svoju klicu. „Božja riječ dopire do srca. U Katekizmu se kaže: 'molitva treba da prati čitanje Svetoga pisma – Bibliju se ne može čitati kao što se čita neki roman – da se uspostavi razgovor između Boga i čovjeka“ (br. 2653). Tome, dakle, vodi molitva, jer je to dijalog s Bogom. Taj biblijski redak je napisan i za mene, stoljećima ranije, da mi donese Božju riječ (…) Bog neprestano prolazi kroz Pisma (…) Po molitvi se zbiva kao neko novo utjelovljenje Riječi. A mi smo 'tabernakuli' u kojima Božje riječi žele biti primljene i čuvane, kako bi mogle pohoditi svijet. Zato Bibliji valja pristupiti bez skrivenih motiva, bez njezine instrumentalizacije. Vjernik u Svetome pismu ne traži potporu vlastitom filozofskom pogledu ili moralnom shvaćanju, nego zato što se nada susretu; on zna da su one, te riječi, napisane u Duhu Svetom i da ih zato u tom istom Duhu treba prihvatiti, shvatiti, tako da dođe do susreta“, posvijestio je papa Franjo, prenosi IKA.

„Pomalo me smeta kad čujem kršćane kako recitiraju biblijske retke kao papige (…) Ali jesi li se ti uopće susreo s Gospodinom, s tim retkom? Nije riječ samo o tome da ga se zapamti, nego je posrijedi spomen srca, ono sjećanje koje te otvara za susret s Gospodinom. A ta riječ, taj redak, dovodi do susreta s Gospodinom. Čitamo, dakle, Pisma zato da ona 'čitaju' nas. Milost je to što se možemo prepoznati u ovoj ili onoj osobi, u ovoj ili onoj situaciji. Biblija nije napisana za ljudski rod općenito (…) Kršćanska tradicija obiluje iskustvima i razmišljanjima o molitvi uz Sveto pismo. Osobito se ustalila metoda lectio divina, koja se javila među monasima, ali koju sada prakticiraju i vjernici u župama. Najprije se pojedini biblijski odlomak čita pažljivo, štoviše, rekao bih s 'posluhom' tekstu kako bi se razumjelo što sam po sebi znači. Nakon toga se ulazi u dijalog sa Svetim pismom, tako da te riječi postaju razlogom za meditaciju i molitvu: uvijek se strogo držeći teksta, počinjem se pitati 'što taj tekst govori meni'. To je osjetljiv korak: ne smijemo skliznuti u subjektivističke interpretacije, već poći živim tragom Predaje koja svakoga od nas povezuje sa Svetim pismom. I posljednji korak lectio divina je kontemplacija. Ovdje riječi i misli ustupaju mjesto ljubavi, kao između ljubavnika koji se ponekad samo gledaju u tišini. Biblijski tekst ostaje, ali kao neko zrcalo, kao neka slika nad kojom se valja zamisliti. I tako dolazi do dijaloga“, objasnio je poglavar Katoličke Crkve.

Naglasio je i kako po molitvi, Božja riječ dolazi obitavati u nama i mi prebivamo u njoj. „Riječ nadahnjuje dobre naume i podržava djelovanje; daje nam snagu, daje nam radost i vedrinu, pa i kad kod nas izaziva krizu daje nam mir (…) Kršćanski je život, u isti mah, djelo poslušnosti i stvaralaštva. Dobar kršćanin mora biti poslušan, ali mora biti stvaralački nastrojen (…) Neka nam Gospodin svima udijeli da u njega sve više poniremo molitvom“, zaključio je Papa.

Na kraju se prisjetio godišnjice oslobođenja koncentracijskog logora u Auschwitzu, koja se slavi kao Dan sjećanja. „Spominjemo se žrtava holokausta i svih onih koji su proganjani i protjerivani od nacističkog režima. Sjećanje je izraz čovjekoljublja. Sjećanje je znak civiliziranosti“, poručio je Sveti Otac.                                                                                                                      

J.P., KT