Prijevod: dr. mons. Pavo Jurišić

„Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,18–20).

Uzorita, preuzvišena gospodo, draga braćo u biskupskoj službi!

Ovim se riječima završava Matejevo evanđelje. Uskrsli Gospodin, prije uzlaska na nebo i zauzimanja mjesta s desne strane Oca, daje svojim učenicima zapovijed propovijedati Evanđelje svemu stvorenju. Ovdje je riječ o jednoj važnoj odluci koja je ujedno i oporuka Isusa Krista, a koju i drugi evanđelisti prenose sličnim riječima (usp. Mk 16,15–17; Lk 24,46–47; Iv 20,19–23). Tako je shvatila ove riječi kršćanska rana zajednica. Poslanje uskrsloga Gospodina bilo je poticaj za evangelizaciju koja je od Jeruzalema zahvatila cijelu Zemlju. Stoga je evangelizacija za Crkvu karakteristična djelatnost kroz sva stoljeća koja će trajati do paruzije.

Ovu istinu papa Franjo u naše vrijeme od početka svoga pontifikata snažno naglašava. U apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, objavljenoj 24. studenoga 2013., piše: „Evangelizacija predstavlja odgovor na Isusov misijski nalog: 'Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!' (Mt 28,19–20). U tim se redcima predstavlja trenutak u kojem Uskrsli šalje svoje da propovijedaju Evanđelje svakome vremenu i na svakome mjestu, tako da se vjera u njega proširi do svakoga kutka svijeta“ (EG 19).

Ova zadaća opće Crkve također vrijedi i za partikularne Crkve: „Svaka Partikularna Crkva, kao dio Katoličke Crkve pod vodstvom svoga biskupa, također je pozvana na misijsku preobrazbu. Ona je nosilac evangelizacije jer je konkretno očitovanje jedne Crkve u jednom dijelu svijeta, i u njoj 'je uistinu prisutna i djeluje jedna, sveta, katolička i apostolska Kristova Crkva'" (EG 30).

Pismo Svetog Oca
Na blagdan apostola Petra i Pavla, 29. lipnja 2019., papa Franjo podsjetio je na ovu istinu i uputio pismo hodočasničkom narodu Božjem u Njemačkoj. U tom pismu vrhovni Pontifeks gotovo 15 puta citira pobudnicu Evangelii gaudium. Ovo je ključ za razumijevanje dokumenta.

Pismo Svetoga Oca zaslužuje posebnu pozornost. Ovo je doista prvi put da nakon enciklike Pia XI. Mit brennender Sorge (Gorućom zabrinutošću) Papa posvećuje vlastito pismo članovima Katoličke Crkve u Njemačkoj. Velika je razlika između ova dva dokumenta, jer enciklika od 14. ožujka 1937. osuđuje nedopustivo miješanje nacionalsocijalističkog režima u stvari Katoličke Crkve, dok aktualno pismo dotiče unutarcrkvene teme. Zahvaljujemo Bogu da su veoma dobri odnosi između Crkve i Savezne Republike Njemačke, pa zato nema nikakve potrebe za intervencijom Svete Stolice.

Sinodalni put
Kao predstavnik Svetoga Oca radujem se tomu da će sadržaj Papina pisma biti predmet razmatranja za vrijeme ovog zasjedanja. Ne sumnjam kako će ono pozitivno utjecati na takozvani sinodalni put, koji je i bio jedan od razloga za pismo. Papa se na početku osvrće na „sinodalni put“ koji prema odluci Njemačke biskupske konferencije i (laičke organizacije) Zentralkomitte der deutschen Katholiken (Centralni komitet njemačkih katolika – ZdK) treba biti poduzet. Premda se mora priznati kako se još raspravlja o konkretnom značenju sinodalnog puta, kao i o tomu kako će se on razvijati, Papa primjećuje: „Riječ je u biti o synodos, zajedničkom putu pod vodstvom Duha Svetoga. Ali to znači, zajednički krenuti na put s cijelom Crkvom u svjetlu Duha Svetoga, pod njegovim vodstvom i njegovim nadahnućem, da se nauči slušati i prepoznavati uvijek novi obzor, koji nam On želi darovati. Sinodalnost pretpostavlja i treba djelovanje Duha Svetoga“ (Pismo pape Franje hodočasničkom narodu Božjem u Njemačkoj br. 3).

Papa Franjo je prilikom primanja biskupa Sinoda Ukrajinske grkokatoličke Crkve 2. rujna 2019. održao improvizirani nagovor gdje je podvukao važnu povezanost između sinoda, sinodalnosti i Duha Svetoga. Ovim je riječima još jasnije izraženo njegovo promišljanje o sinodalnosti, prije svega kada kaže: „Postoji danas opasnost da se misli kako se ide sinodalnim putem ili da se njeguje solidarnost tako što će se napraviti neko ispitivanje, što ti misliš o tome, zatim o tome i tome (...) a onda se sastane da bi se donio neki zaključak (...) Ne, sinoda nije nikakav parlament! Stvari se moraju nazvati imenom i raspravljati o njima, kako se to obično čini, ali to nije parlament. Kod sinode se ne ujedinjuje kao u politici: ja ću tebi dati to, ti ćeš meni ono. Ne! Sinoda nije nikakvo sociološko uzdizanje, kako neki misle – pogledajmo i propitajmo neku grupu laika, da li bismo morali mijenjati ovo i ovo (...) Naravno, morate znati što vaši laici razmišljaju, ali to nije nikakvo ispitivanje, to je nešto drugo. Ako nema Duha Svetoga, nema nikakve sinode. Ako nije nazočan Duh Sveti, nema ni sinodalnosti. Što više, nema ni Crkve ni identiteta Crkve. A što je identitet Crkve? Sveti Pavao VI. jasno je rekao: 'Crkva je pozvana evangelizirati, čak što više, njezin je identitet da evangelizira. Pođite s tim Duhom u svoju sinodu, sa Svetim Duhom. Molite za Duha. Prepirite se međusobno o svemu što želite (...) Mislite na Efez i na to koliko su se oni svađali. Ali oni su bili uspravni (...) A na kraju je bio Duh Sveti koji je dopustio da objave: 'Marija, Majka Božja'. To je pravi put. To je Duh Sveti. Mi ne želimo postati nikakva kongregacionalistička crkva, nego sinodalna Crkva.“

Ovim je riječima biskup Rima stavio pitanje Boga u središte sinodalnih refleksija. Riječ je o trojedinom Bogu koji nam je u svom jedinorođenom Sinu objavio istinu o Bogu i čovjeku, te želi sve, i muževe i žene, dovesti do zajedničkog poziva na svetost u Crkvi, kako nas uči V. poglavlje dogmatske konstitucije Drugog vatikanskog sabora Lumen gentium.

Primat evangelizacije
Prema riječima poglavara Katoličke Crkve, jasno je kako završetak sinodalnog puta mora biti evangelizacija. Ova je vizija obrađena posebno u brojevima 6 i 7 papinoga pisma. Riječima Svetoga Oca to znači: „Pastoralno obraćenje podsjeća nas kako evangelizacija mora jednostavno biti naš vodeći kriterij po kojem možemo prepoznati sve korake na koje smo pozvani da ih pokrenemo kao crkvena zajednica. Evangelizacija tvori pravo i bitno poslanje Crkve“ (Pismo pape Franje hodočasničkom narodu Božjem u Njemačkoj br. 6).

Za djelotvornost evangelizacije bitno je jedinstvo između univerzalne Crkve i partikularnih Crkava. Posebno je u ovo vrijeme „jake fragmentacije i polarizacije jasno ustanoviti kako u svakoj odluci koju donesemo doista živi sensus Ecclesiae, koji hrani i prožima sve razine. Riječ je o življenju i osjećaju s Crkvom i u Crkvi, koji će nam prouzročiti ne male situacije i patnje u Crkvi i zbog Crkve. Sveopća Crkva živi u partikularnim Crkvama i od partikularnih Crkava, kao što i partikularne Crkve žive i cvatu u sveopčoj Crkvi i od sveopće Crkve. Kad bi se odvojile od sveopće Crkve, oslabile bi, propale i umrle. Iz toga se nameće nužnost održati uvijek živim i djelatnim ovo zajedništvo s cijelim Tijelom Crkve. To nam pomaže nadvladati strah koji nas izolira u nama samima i u našim posebnostima, da možemo pogledati u oči i saslušati onoga koji je ostao ležati na rubu ulice ili da se možemo odreći potreba pratiti ga“ (Pismo pape Franje hodočasničkom narodu Božjem u Njemačkoj br. 9).  

Sveti Otac sa svojim papinskim pismom želi upozoriti na stalno prisutne kušnje sekularizma (usp. br. 5, bilješka 13), nekoga novoga pelagijanizma (usp. br. 5) i novoga gnosticizma (usp. br. 9).  U njegovim riječima mogu se čuti opomene Sv. Pavla Rimljanima: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,1-2).

I u našim danima Crkva je pozvana današnjem čovjeku naviještati radikalnost Evanđelja, dobre vijesti i ukazivati na uputu Gospodina Isusa: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34). Sveti Otac nas podsjeća na to kako se nalazimo u vremenima promjena: „Svi smo svjesni kako ne živimo samo u vremenu promjena, nego više na prekretnici vremena koje nam otvara nova i stara pitanja pred kojima je rasprava opravdana i potrebna“ (Uvod).

Svakako da se evangelizacija koja je potrebna u ovom vremenu ne može svesti na ono što Dietrich Bonhoeffer (1906. – 1945.) naziva „jeftina milost“, nego treba tražiti „skupu milost“, da ostanemo kod njegovih riječi koje je on potvrdio herojskim svjedočanstvom. Npr. 1937. Bonhoeffer je zapisao: „Jeftina milost je smrtni neprijatelj naše Crkve. Danas se u Crkvi bije odlučni boj za skupu milost“ (Dietrich Bonhoeffer, Nachfolge, poglavlje 1.). U pogledu nužnosti kršćanke poruke papa Franjo tvrdi: „Ne možemo a da se ne divimo sredstvima koje Gospodin koristi da zapodjene dijalog sa svojim narodom, da otkrije svoje otajstvo svima i da privuče obične ljude tako uzvišenim i tako zahtjevnim učenjima“ (EG 141).

Kršćanska nada
I na kraju vratimo se još jednom pismu Svetoga Oca utvrđujući kako nas hrabri imati odvažnosti za kršćansku nadu, jer je potrebno „povratiti primat evangelizacije, da s pouzdanjem i nadom gledamo u budućnost, jer Crkva, nositeljica evangelizacije, počinje time da se sama ravna prema Evanđelju. Crkva kao zajednica vjernika, kao zajednica življene i propovijedane nade, kao zajednica bratske ljubavi, mora neprestano osluškivati, što mora vjerovati, koji su temelji njezine nade i što je nova zapovijed ljubavi“ (Pismo pape Franje hodočasničkom narodu Božjem u Njemačkoj br. 7).

Uskrsli Gospodin i u poteškoćama i u progonima ispunja srca svojih vjernika pouzdanjem. On je uz nas i spreman je pomoći nam, kada ga zazovemo: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33). To su riječi onoga koji nas uvjerava: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).