Sveti Otac se pri tomu vodio Katekizmom Katoličke Crkve. „Prvi problem s kojim se susreće molitelj jest rastresenost (usp. KKC, 2729). Počneš moliti, a misli vrludaju, lete na sve strane; srce ti je negdje drugdje, i um ti je tamo (…) I svi znamo da nije dobro podleći toj neurednoj sklonosti. Borba da se stekne i sačuva koncentraciju ne tiče se samo molitve. Ako se ne postigne dovoljan stupanj koncentracije, ne može se niti uspješno učiti niti dobro raditi (…) Rastresenosti nisu nešto zbog čega bi trebali osjećati krivnju u srcu, ali protiv njih se valja boriti. U baštini naše vjere ima jedna krepost koju se često zaboravlja, ali koja je silno prisutna u Evanđelju. Zove se 'budnost'. Isus to snažno ističe: 'Budni budite. Molite' (…) U čas koji i ne znamo odjeknut će glas našeg Gospodina: blažene one sluge koje On toga dana zatekne revne, još uvijek usredotočene na ono što je zaista važno. Nisu se dali rastresti svakom atrakcijom koja bi im pala na um, već su pokušavali hodati pravim putem, čineći dobro i vršeći svoju zadaću. To je rastresenost: mašta leti i leti… Sv. Terezija je tu maštu koja vrluda na sve strane u molitvi nazvala 'kućnom ludom' (…) Moramo je zaustaviti i oprezno strpati u kavez“, objasnio je Papa, prenosi IKA.

„Nešto drugo vrijedi za vrijeme suhoće. Katekizam to opisuje na ovaj način: 'srce je bezosjećajno, bez ugode prema mislima, uspomenama i čuvstvima, čak i duhovnima. To je trenutak čiste vjere koja ostaje uz Isusa u smrtnoj borbi i u grobu' (br. 2731). Suhoća nas tjera da po cio dan mislimo na Veliki petak, noć i Veliku subotu (…) I to je misao vodilja suhoće (…) Duhovni učitelji opisuju iskustvo vjere kao neprekidno izmjenjivanje razdoblja utjehe i pustoši; trenuci kada je sve lako, dočim su oni drugi trenuci baš teški. Često, kad nađemo prijatelja, pitamo ga: 'Kako si?' – 'Ma, sve su mi lađe potonule' (…) To su oni sivi i tmurni dani… a ima ih, i to puno, u životu! Ali opasnost je kad to sivilo obuzme srce (…) To je strašno: ne može se moliti, ne može se oćutjeti utjeha u tmurnom srcu! Odnosno nije se moguće nositi s duhovnom suhoćom ako u srcu vlada sivilo i tmurno raspoloženje. Srce mora biti otvoreno i svijetlo da u njega uđe Gospodinovo svjetlo“, objasnio je poglavar Katoličke Crkve.

Dalje je kazao kako je duhovna lijenost (acedija), još jedna mana, još jedan porok, koji je prava i istiska napast protiv molitve i, općenitije, protiv kršćanskog života. „Acedija je 'stanoviti oblik klonuća zbog popuštanja u askezi, smanjenja budnosti i nehajnosti srca' (KKC, 2733). To je jedan od sedam 'glavnih poroka' jer, jačan preuzetnošću, može dovesti do smrti duše. Što nam je, dakle, činiti u tom uzastopnom izmjenjivanju oduševljenja i klonuća duhom? Uvijek se mora učiti hodati. Pravi napredak duhovnog života ne sastoji se u nizanju ekstaza, nego u tome da možemo ustrajati u teškim vremenima: hodati, hodati, hodati (…) Vjernici nikada ne trnu molitve (…) Ne smije se zaboraviti molitvu u kojoj pitamo 'zašto?': to je molitva koju mole djeca kad im neke stvari počnu biti nejasne, a psiholozi to nazivaju 'dobom zašto?' (…) Ali tu trebamo biti na oprezu: dijete ne sluša očev odgovor (…) Zapravo jedino što želi jest privući očev pogled na sebe; i kad se malo naljutimo na Boga i počnemo govoriti to zašto?, privlačimo srce našega Oca prema našoj bijedi, prema našoj teškoći, prema našemu životu. Ali da, imajte hrabrosti reći Bogu: 'Ali zašto…?' Ponekad je dobro malo se naljutiti, jer nam pomaže probuditi taj sinovski odnos s Ocem“, poučio je papa Bergoglio.                                                                       

J.P., KT